zašto ne sviram violončelo

Kad sam ovako kako sam,

beskrajno žalim da ne mogu sjesti uspravno, 

odlučnog položaja tijela, 

na stolicu postavljenu na sredinu prostorije

koja ima dobru akustiku

i čisti parket

i bijele zidove

i još poneko prazno sjedaće mjesto nemarno ostavljeno uokolo,

pa raširiti široko svoje noge,

primiti violončelo,

postaviti ga među koljena,

i sve svoje emocije energično 'izliti' kroz muziku koja bi me izliječila, ah!

Još od filma 'Vještice iz Eastwicka',

želim izvesti slično,

baš kao Susan Sarandon,

uz divlje raspuštanje kose,

koja postaje svakim trenom sve kovrčavija i neobuzdano grivasta,

odbacivanjem naočala, 

besramno pokazati divlji sjaj u očima,

preobražaj iz konzervativnog i suspregnutog u neobuzdano,

pa se regenerirati...

Tako mi je to potrebno...

dajte mi violončelo!