31. 05. 2020.

Neočekivani završetak nedjelje


'ajde barem imam poligon za ispuhavanje,
zato čovjek otvori vlastiti blog.

Bolje reći,
nagovorio me da ga kreiram,
dosta davno,
mlađi muškarac,
o kojemu bi trebala postojati biografija,
netko za koga ne znaš je li autentičan ili si ga odsanjao,
netko ko bi sada divno i detaljno mogao svašta ispričati 
o lansiranju Falcon 9.

Upravo je nevjerojatno koga ja poznajem,
kakve sam priče imala privilegiju slušati,
jednu dekadu svog života,
do te mjere, 
da ako bih ikada progovorila,

što neću, jasno, napraviti (!)

ljudi bi mislili da sam - samo maštovito skrenula.




Najnevjerojatniji završetak nedjelje, ouuuujeaaaa!

I tako odeš, doduše bez snage 
u posjet kod najmilijih,
jer ih želiš vidjeti i biti s njima.
A, onda te omete strahobalna vremenska promjena,
koja pogubno podjeluje na svih
koje tamo zatekneš.

Provedeš neko vrijeme,
pristojno se držeći,
kao da je sve u redu,
kao da je i mutavost potpuno očekivana,
kao da se uopće ne osjećaš 
kao Drvena Marija 
među svilenim ukrasnim jastucima.

Činilo se sve kao Skrivena kamera...
Kao da nemamo jedni drugima što reći.
Kao da se tek otkrivamo i upoznajemo.
Kao da smo svjetski nadrogirani.
Kao da nitko ne zna za se.

Kako nema kućnih ljubimaca,
nije mi preostala ni kanarinac, ni ribica, ni pas,
pa sam se iz neuspješne posjete vratila kući,
najprije se adrenalinski vozajući naokolo,
a onda ušavši umorna k'oooooo pseto
u svoj obožavani dom.

Da, pri tom još uzrujano razmišljajući 
o pustim igračkama,
dječjoj robici,
uspomenama iz moje tinejđerske dobi,
svega što je prošlog tjedna 
moja kći donijela iz 'kamarina' doma,
te me sad miljun i osamsto pedeset četiri stvari
čeka da ih operem, 
nanovo složim 
i u nove kutije konzerviram.

Možda me i uzburkala sama mogućnost
uranjanja u uspomene,
jer nemam vremena 
za evociranje prizora iz doba odrastanja, doista..!

A, možda sam se samo 'ofendila' 
što me nitko nije doživio,
tamo gdje se nisam sama pozvala.

Ovog se trena smijem na taj fijasko,
premda onemoćalo,
ali ipak...

Ako netko sretne 
moj entuzijazam 
za novi radni tjedan,
neka me zvrcne 
i kaže mi gdje da ga pokupim.
+38598217XXX.



Iz moje pisaće mašine...



Ovaj mini isječak 
iz knjige u nastajanju,
posvećen je mojoj Marini,
upravo s ovim romantičnim prizorom 
koji će ona za par sati pročitati 
prije odlaska na počinak,
da slađe zaspe...
Hvala ti na velikoj podršci!

Ostalim čitačima bloga,
s ovih koordinata,
(drago mi je vidjeti rastući broj, 
premda ja 
od pisanja bloga 
nemam ništa,
osim vlastiti "ispušni ventil"
koji mi ne oduzima puno vremena,
kao Facebook
koji razbolijeva ljude),

dakle, ostalima,
nek' bude ovo
divna nedjelja,
pa makar bili - doma;)





"O
bavijena mirisom zapečene korice od masla i parmezana, otvorila sam pećnicu i rumeni krumpir Chantilly izvadila zgotovljen, probala još jednom tamni lovački umak, pa bosonoga uz Jimmy Reedov „Good Lover“ obrisala ruke kariranom krpom, bacajući pogled na kuhinjski sat. Svi prekooceanski posjetitelji uvijek izmučeni pristignu letom iz Frankfurta u 14:45 sati, točno na kasniji objed. Bila su upaljena sva nisko postavljena svjetla u kući, jer je nasjeo najoblačniji dan na ovu srijedu. Bilo je predivno tamno, seksi oblačno vrijeme, baš onako kako volim. Nisam mogla sjediti od uzbuđenja i sreće.

Taman sam se bila naslonila na stijenku velikog luka u zidu koji je gledao put prostrane dnevne sobe, put busena zvjezdastih krizantema boje rđe, put velikih staklenih stijenki koje su vodile na lođu s morskim pogledom, kad sam začula u daljini škljocaj ključa u bravi. Otapkala sam bosa do hodnika i zaustavila se na početku duguljastog orijentalnog tepiha ručno izrađenog u okolici sjevernoiranskog grada Moud. S dna zlaćano osvijetljenog hodnika prema meni je hodao moj ogroman čovjek. Srce mi se uzlupalo od ljubavi. Utroba mi se stisnula od slasti. Netremice smo se gledali, zaustavljenog disanja. Usputno je samo ispustio svoje ključeve, ne mičući pogled s mog pogleda, neprekinuto napredujući prema mojoj toplini. Zveketom su pali na uski stolić, pored gigantskog glinenog trbušastog ćupa punog granja koje je stršalo uvis. Prišao mi je, obuhvatio mi velikim toplim dlanovima lice i zastao na dohvat mojih usana.

- Zlato moje  – Onda se upio u moj poljubac, spojili smo istovjetne ljubavi i svijet je iščeznuo, nije nam više trebao. Propela sam se na prste, da mogu obaviti ruke oko njegovog vrata i stisnuti se uz njega od tjemena do stopala. Bili smo doma. Ne tehnički, ne fizički, nego neraskidivo spojeni dušama. Sada smo se mogli izgubiti u našem svijetu u kojemu smo mogli što god smo htjeli.

Dok smo poslije ručka zadovoljno i opušteno sjedili jedan nasuprot drugome, oblizivali se zadnjim zaostalim kapljicama karamela s rožate, gledala sam njegovu još pomalo mokru kosu od tuširanja i sva nestajala pod zelenilom njegova pogleda. Bilo je savršeno normalno da je došao doma sa službenog puta, puta koji uvijek nenormalno dugo traje. Gledala sam njegove moćne ruke potamnjele od sunca i bila svjesna umora koji mu se nazirao na licu.

- Nisam spavao nimalo. – Podignuo je ruke i sklopljene dlanove oslonio na tjeme. Zavaljen na sjedalici, gledao me nasmiješenih očiju.

- Strah od letenja?

- Gore od toga – Zasmijala sam ga - Luda li si, Jesus! 

- Hvala, također. Da čujem zašto nisi prospavao noć – Nagnula sam se i dolila još malko vina boje rubina u čaše. – Sada ćeš zaspati kao beba. ..."


Moj hit tjedna:


30. 05. 2020.

Piđama dan / recept / isprika


Kada zatrebate ručak
 (ili kasniju večeru pred TV-om),
koji je više 
mini topli "lunch",
nego pravi obrok,
jer ne možete, recimo 
iz nekog razloga
tog trena ozbiljno jesti,
a ipak ste gurman,
nudim vam varijantu,
koja ima spoj okusa za bogove.

***
Prepržite na grill tavi tikvice 
i zadnji tren 
na istoj toj tavi integralni toast.

Namažite vrlo tanko preprženi toast 
s 'moutarde de Dijon',
stavite na njega vrlo tanke grilane tikvice,
 posoljene jasno,
pospite sjemenkama 
koje vi najviše volite.

Poslužite sebi uz kuhane tikvice i mladi krumpir,
još tople začinjene
 paprom i češnjakom i 'peperoncinima',
sjeckanim svježim 'petrusimulom',
poprskajte dobrim maslinovim uljem.

Napravite salatu od kockica domaćih "poma",
(ne mogu sada nikako reći rajčice, oprostite),
krastavcima,
paprikom,
propisno začinjenim.

Za razliku od mene,
ledeno bijelo vino uspite u čašu.

Ja ne poznajem nikoga tko se više nakuhao u životu
 (s ljubavlju, jer to volim i komplicirano jer sam takvim životom živjela),
od profesionalnih chefova,
uz to sam i gurman,

ali... ponekad, pretočite sve to 
u brzi, mini zalogaj,
jer baš uvijek sebe trebate tretirati kao kraljeve,
pa čak i u najjednostavnijoj jednostavnosti,
božanstveno zadovoljiti svoja nepca.






Isprika

Dajte mi malko vremena,
ne mogu još otvoriti niti jednu wapp poruku danas,
tek kada se potpuno odmorim...

Za sada sam se samo skroz opustila.
još umor da riješim:)

(Ovo je za one koji me znaju privatno,
pa znaju o čemu pričam.
A i znam da će me razumjeti.)


29. 05. 2020.

Volim te, Rea



Malo prije podne,
nisam bila sigurna hoću li izdržati više
ovaj dan, 
ovaj tjedan.

Očigledno jesam.

Tjedan iza mene
bio je ključan,
kao i mjesec iza mene,
kao i dva mjeseca iza mene.
Zamolila bih ljubazno nebesa
za prelazak na drugi nivo,
sve sam ispunila!

A, vani je baš bio 
normalan sunčani petak,
sve se činilo neopterećujuće,
blješteće,
svjetleće
i sve intenzivno zeleno.

U mojoj glavi je bilo zabilježeno
samo tri sata sna,
nedovoljno da prohodam dan.

Eto, nisam crkla.

Pozdravila sam svoju terasu,
obećala joj vikend,
makar lilo kao iz kabla
i teškom mukom otišla
onamo gdje radim,
gdje ništa nije tiho,
mirisno,
obećavjuće,
relaksirajuće,
nego je oprečno svemu navedenome.

No, svakako je mjesto
čija vrata otvoriš
u određeni sat
i tog trenutka
prestane postojati
vanjski svijet
i tvoj život.
Ali, i problemi.
Potpuno ustukne sve,
pred onim iza vrata
i nakon mjerenja tjelesne temeprature
 pri ulasku.

***

Dok sam negdje 
na pola radnog vremena,
sjela na klupu u parku,
slučajno sam zabacila glavu
na kratki trenutak
i ugledala ovu tek prolistalu krošnju,
koja mi je pružila nadu
da ću izdržati
navedene napore s početka posta.

U toj je krošnji bila 
sadržana snaga
jednaka snazi
i optimizmu
iz tinejđerske serije
dok je ista odgovarala mom uzrastu,
kada je takva krošnja
najavljivala obećavajuće dugo toplo ljeto,
koje traje, traje i traje
i u kome je sve moguće.

Identično sam osjetila danas.
I ovo ljeto će krucijalno promijeniti 
moj život,
to znam.
Obećala sebi!
Čvrsto.


Kada sam natovarena
 sezonskim voćem i povrćem,
u poslijepodnevnim satima 
stigla kući,
četveronoške sam neko vrijeme puzala 
dahćući kao pas,
prije nego sam se mogla uspraviti
i napraviti sebi večeru.

Zelenu večeru.

Sve sam misli isključila,
sve rekapitulacije,
sve iz sadašnjeg života,
ispraznila sam tikvu
i samo bila prisutna 
u obavljanjima nužnih radnji,
otprilike kao lobotomirana.

Prije nego sam pritisnula tipku off,
sjetila sam se jednog sličnog umora...
iz života.

Živjela sam s obitelji
u predivnoj kući
na južnim obroncima brda
u mom gradu,
s pogledom na cijeli široki plavi akvatorij.
U toj kući, opasanoj jednostavnim 
španjolskim zidovima,
unutar kojih se nalazio predivan vrt,
jednog se Božića
okupilo
 ispred,
iza, 
lijevo, 
desno 
od središnjeg velikog kamina, 

ni manje, ni više nego
 DVADESET I PET LJUDI.

Kao domaćica,
premda sva zanosno nasmijana
i u biti, istinski radosna,
u jednom sam trenu osjetila 
umor 
kojemu je prijetilo kolabiranje.

Nonšalantno sam se iskrala,
popela zavojitim drvenim stepenicama
boje mahagonija 
i omeđene bijelim zidovima,
na gornji kat,
gdje su se u jednoj od soba 
igrali gosti dječje dobi.

Mislila sam otići u radnu sobu i biblioteku,
pa samo na nekoliko minuta
udahnuti mir, samoću i tišinu,
no, nisam imala snage
 niti do tamo doći.

Jednostavno sam sjela 
na najgornju stepenicu,
i gornji dio tijela polegla
na brodski pod iste boje.
Buljila sam u enormno visoki strop,
s rukama klonulim negdje niz tijelo, 
onemoćalo, kao da su mi polomljene
i samo disala.

Nikakav žamor 
koji je dopirao odozdo,
prekidan smijehom
i laganom muzikom,
zveckanjem čaša,
nikakva graja iz dječjih soba,
ništa me nije moglo omesti
da nekoliko pišljivih minuta
pokušam ubrzano 
skupiti snagu 
da "dovršim" ovaj
božićni party,
koji pamtim kao zbilja fenomenalan...
ali, brate, crkla sam bila propisno!

Možda sam se i bila onesvijestila
damski kratko,
tko zna...
dok me lijepi škotski ovčar
iste boje kao moja kosa,
nije turnuo njuškom
zabrinut što gazdarica
neprirodno leži
sređena od glave do pete
na vrhu stepeništa
udobnog doma,
prepunog sretnih ljudi.

***

 Bitno je pojesti zelenu večeru,
makar to bila i pizza,
koja umjesto "passata",
ima kućno urađeni pire od graška,

nakon ovakvog dana,
kojim se zaključilo tjedno ludasanje 
koje je pokupilo svu energiju,

pa nakon toplog slapa 
u mojoj ogromnoj kadi,

uvući se u posteljinu
boje sladoleda 
čokolade, maline i vanilije,

napisati ove 'dvije riječi',
sklopiti s jednim "tik" laptop
i pokušati usnuti
iako je prekardašeno sve,
pa i mogućnost lakog uspavljivanja.

Laku noć.



28. 05. 2020.

BONUS je što sam žensko, i to ne ni kilavo, ni premlado.



Danas sam bila džokej,
doduše nisam se uslikala na konju,
nego tek kada je dan završio,
na vlastitim nogama.

Što sam sve mogla zaključiti nakon ovakvog dana?

Prvi puta u životu shvatila sam što je to imati trenera 
koji je nervozan iz privatnih razloga,
pa se to odrazi na polaznika škole.

BONUS je što sam žensko
 i to ne ni kilavo, ni premlado,

pa sam bunt zadjenula dražesno 
u svoj jahači žaketić
i to s unutrašnje strane,
začepila dražesnu gubicu,
ne konja, nego svoju,
naoko mirno podnosila
 otresite lekcije 
vrhunskog trenera,
a suze krišom obrisala
kada bi on odmaknuo malo dalje,
znajući dobro zbog čega sam 
tako elastična u situaciji.

Prvi puta u životu sam se zapitala 
zašto su žene nekada 
damski jahale postrance,
osim nekolicine hrabrih,
a la Sissi
austrijska carica i ugarsko hrvatska kraljica,
koja bi često muški zajahala,
kada nije bila pod ičijim pogledom,
doli svog ljubavnika
koji je s njom dijelio jahačku strast.
Danas sam promislila,
nije li logičnije i manje bolno 
da žene jašu "normalno",
a muškarci postrance???
Zar ih svaki udarac o sedlo
rastvorenih nogu
baš nikada ne smeta!?!

Morat ću to pitati trenera,
kada riješi svoju privatnu situaciju
pa se odobrovolji.
Nisam se usudila zucnuti danas,
nakon što me je nekoliko puta 
autoritativno, gotovo agresivno prekidao,
u mojim pokušajima 
da i ja nešto kažem ili primijetim.

BONUS je što sam žensko,
i to ne ni kilavo, ni premlado,

pa znam mudre 'finte',
koje izbjegnu nepotrebne svađe,
tamo gdje ih ne treba biti.
Mudre 'finte' nisu lažne,
nisu hinjene,
nego su usađene 
u svako žensko biće
koje ima zrnce pameti.
To ti iskustvo dokaže
kao vrijednu vrlinu,
koja svima,
pa i samoj tebi,
olakšava život.
Glavna 'finta' je moći umuknuti
u pravom trenutku, 
makar pregrizla jezik,
pa ga poslije utajno ispljunula,
iza debla za koje je zakrenuo 
tvoj rasni konj,
čije uzde držiš rukavicama
čvrsto i sigurno.
Jezik se obnovi lako i brzo,
onda kada zatreba.


Jedva sam čekala da završi današnji dan.
Kao krepana kokoš,
dovukla sam se kući,
papinski poljubila pod 
kada sam ušla
u svoj lijepi dom.

Shvatila sam koliko je dan bio uspješan,
koliko sam toga svladala,
koliko mi je trener značajan 
... pa makar se onako arogantno ponašao.
Bitno je znati zbog čega nešto ili nekoga toleriraš.
Ili razumiješ.

I kada sam se opustila,
zazvonio je još jednom telefon
i ja sam se zadnjom snagom i vrlo slabašno javila,
jer mi je od umora i glas utihnuo skoro do šapata.

Bio je to glas autoritativnog i nabusitog trenera..!?
Ukipila sam se 
i instinktivno napela mišiće.

Ljubazno se raspitao kako se osjećam
nakon cijelog dana,
izrazio zadovoljstvo mojim današnjim napretkom
i čak bih se drznula reći 
nježno i brižno poželio 
laku noć.

BONUS je što sam žensko,
i to ne ni kilavo, ni premlado.





link within

Related Posts with Thumbnails