popodnevna ja

 

Olga Sherer by Ben Hassett

Taman sam se priviknula na burne, hladne dane, s gotovo nepodnošljivom hadnoćom za Dalmatince, 

kad, evo nama naša južina! 

U hipu se premetnemo u divlje, razdražljive, odbojne ljude, kojima sve lađe tonu, nekom prije, nekome kasnije, no svakako nestaju čitave flote.

Mada sam odlučila odmah posjetiti brodogradilište i izgubljenu flotu nadoknaditi, dok još južina mlati brodovima ovih ljudi oko mene, ipak...nije lako. 

Ove dane sam se burno svađala s dragom osobom. 

Sva sreća što se druga strana civilizirano svađa, 

pa ide sve bez galame, 

varirajući između televizijskog "kačenja" i 

inspirativnog pražnjenja akumuliranih negativnosti kroz neko vrijeme, što je sasvim podnošljivo, čak zdravo. 

Da, treba se znati svađati. 

Do jutros je trajala ta vrsta zdravlja.  

Jutro je svanulo drugačije. 

S jutarnjim svjetlom pokazalo se da su se varnice preoblikovale u ugodnu konverzaciju, lišenu optužbi, dokazivanja i sličnih bravuroznih bujica. 

Huh...

Zanemarim li "one dane u mjesecu", 

isključim li južinu, 

izbrišem li ostatke svađe koji su zaostali u još nekim perifernim stanicama, 

izgubim li namjerno iz vida neka lica oko sebe, 

prestanem li se snebivati nad bojom glasa najpoznatijeg cvjećara koji gostuje u radio emisiji ovog trena, 

uvjerim li sebe da ipak ne sličim toliko na Dubravku Zubović nakon feniranja kose prije dvadesetak minuta, 

pojedem li minijaturni ekler koji me mami na bezobrazan način sa srebrnog pladnja, pa ga ovog trena ga stavim u usta prepuštajući se nenadmašnom prvom ugrizu koji će kroz prhkost tijesta doprijeti do čokoladne kreme i linije tučenog vrnja na vrhu, kad će mi se oči na nekoliko sekundi od užitka zatvoriti i koje ću uz treptaj otvoriti ponovno, misleći kako je ipak divan život, osjećajući kako mi nadire sreća ovog popodneva...zaključak će biti da sam ja, u stvari, dobro...jako dobro, zar ne!?! 

Klikam na "objavi post" i odlazim po svoju porciju sreće. Želim vam isto.