večeras sam pretjerana

Topla je noć. Otvorena francuska vrata balkona. Ne snalazim se... je li ovo proljeće ili koji vrag... Remeti me vrijeme koje nije u skladu s kalendarom, onda malo šiznem, možda najsličnije simptomima punog mjeseca. Razumljivo. Za jednu vješticu, dakako.

Danas sam imala divan dan. Da, divan. Iako se nisam probudila raspoložena, iako mi je prošla noć bila u kategoriji trilera. Na pola jutra, dok sam boravila u svojoj garderobi, isključio se loš osjećaj i preplavila se sreća. Onako... 

Zadržala sam je tijekom popodneva, skoro do sada. 

Izašla sam na svoj lijepi balkon, u daljini ugledala padinu Marjana, krovove koje volim i bacila bliski pogled na svoje cvijeće, zimski zapušteno, na moju sramotu. Ipak, protrljala sam među prstima lavandu i udahnula je do gornjih sinusa. Mmmh, kakva divota. Uvijek kad uživam, sklapam oči, postala sam odavno svjesna toga. 

Na miris lavande, iza sklopljenih vjeđa ukazala mi se vila...Italija...barokna je...kičasta...bezobrazno raskošna...stvorena za hedonističko provođenje vremena...žarkih boja...mistike pomiješane s uzbudljivim...onda shvatim da sam u nekadašnjem malom samostanu na samoj stijeni, koji je nekada bio biskupska rezidencija...sada je impresivna vila...antikni namještaj, atmosfera 17. st...indijanske smokve na terasama s moćnim pogledom koji osvaja jutrima i noćima na isti, snažan način...terase prema moru, privatni vrt, pa stražnji vrt, mjesta s mirisom citrusnog voća, na kojima se možeš odlično sakriti od svih od kojih se želiš ukloniti...mokra mi je kosa nakon kupanja u bazenu...u ruci ledena čaša, čujem zveckanje leda kako se pomaknem...osjećala sam terracotta pločice pod nogama prije nego sam otvorila oči i shvatila da gledam palme iz mog splitskog vrta...nasmiješila sam se, jednim kutkom usana više, ono tuđmanovski.

Evo vam. Dajem vam da uđete u moju viziju. Uživajte.