whatstheenpointe
Dugo plešem.
Otkako sam prohodala.
Sviraju mi drugi.
Najprije je to bio simfonijski orkestar najbližih krvnih srodnika.
Kad sam stasala, privilegirana sam bila i valjda, počašćena
gostovanjem vrhunskih solista.
Sama sam, doduše, birala soliste.
Kriteriji pri odabiru tih Prvaka su se mijenjali
kako sam se mijenjala ja i moje životne faze.
Tek kad bi se umorila
ili bila odsutna zbog rađanja novog člana orkestra,
oslobođena raskošnih baletnih pački,
samo sam ih slušala
s divljenjem
ili strpljenjem
ili kao posljedica dobrog odgoja
ili iz sažaljenja što sam jedini gledatelj.
Tada sam odmarala noge.
Moja mjesta, za vrijeme slušanja, također su se smjenjivala,
te sam selila iz kraljevske lože u parter,
iz partera u skuplje,
pa jeftinije lože,
a i s galerije sam pljeskala.
Aplauz nikada nije izostao.
I kada sam imala pune ruke,
bez obzira da li je riječ o lepezi,
kazališnom dvogledu
ili zaspalom novom članu u krilu,
ili običnoj spužvici za suđe,
ja bih odlagala sve iz ruku,
te gromko nagrađivala muziciranje.
Brzo sam se vraćala plesu,
čak i za vrijeme porodiljnih 'ferija'.
Naprosto su voljeli da im plešem.
Ili sam ih svih ja navikla na to.
Sad je teško procijeniti to s kokoškom i jajetom,
a i sasvim je nepotrebno.
a i sasvim je nepotrebno.
Činjenica je da sam nastupala i kad mi do nastupa nije bilo.
Ponekad ne bi niti znala da sam u pokretu,
tek kad bi glazba postala zahtijevnija,
koncentracija bi bila nužno intenzivirana
i prelazila sam bi s inspirativnog gibanja na zadane oblike,
kao da sam pred žirijem,
kojeg zapravo nije bilo nigdje,
osim u mojoj glavi, valjda.
Ne, nema samosažaljenja, nikako!
Smijuckam se na uspomene iz mojih plesnih dana.
Na divno iskustvo koje me osnažilo
do trenutka kada sam shvatila
da plešem desetljećima - u liftu.
I da plešem na zahtjev, premda nesvjesno.
Eh, pozamašno iskustvo čuda čini,
ono je zaslužno
za reakciju
u zrelim momentima.
Zreli momenti su bili zabilježeni
čak i u manje zrelim godinama.
Umjesto liftnog alarma,
koji očito nikada nije bio spojen
s orkestrom,
ni sa solistima,
jer me nitko nikada nije čuo,
ja bi drhtavo, ali ipak doovljno snažno,
pritisnula dugme kojim se lift zaustavljao.
Uvijek je to bilo - prizemlje.
Zapahnula bi me svježina,
koja bi dopirala s glavnog izlaza i
premda orošenog čela i nausnica,
krvavih prstiju u papučicama,
polomljenih i bolnih bandažiranih noktiju,
doživljavala sam uvijek
svojevrstan
epohalni trenutak.
Trajao bi čitavu vječnost...
Zastala bi.
Spustila stopala spasonosno
punim tabanom na čvrstu podlogu.
Udahnula duboko.
Ispružila ruke iza sebe i
najmlađe članove primila nježno, ali sigurno,
te iskoračila iz lifta.
S glavnih vrata sam se obavezno okretala,
ovlaš i preko ramena,
ravnodušno gledajući kako prazan lift
pozivaju pomahnitalo s kata na kat,
a onda bi bosonoga,
jerbo bi papučice u liftu ostavljala,
odšetala niz ulicu...
I usput kupila tri sladoleda.
Ponekad zaplešem,
jer mi je to u krvi,
ali isključivo kao Isadora Duncan.
I nikada, baš nikada nemam šal oko vrata...