30. 09. 2016.

Trijem


via HERE
Strašno je bitno imati trijem.
Nisam ga nikada imala.
Kuću jesam.
Trijem nije samo mjesto koje služi umjesto hodnika.
Trijem je mjesto na kojem se boravi najveći dio godine.
U onom postotku kada se ne koristi,
to je sigurno zato što vam je kuća na sjevernom sjeveru,
pa dok je temperatura opasna za život
i snježni zapusi iz filma "Fargo",
tada jedino služi za držanje lopata, čizama, sanjka.

Trijem sam zavoljela u ranom djetinjstvu,
gledajući brojne kaubojske filmove.
Nenadmašno lupkanje čizama o drveni pod trijema,
lupanje vratima,
drvene sjedalice za ljuljanje,
neljuljajuće klupice na kojima sjediš i vezeš
i s kojih se trgneš kada začuješ topot konja u daljini,
pa se zagledaš u prašnjavi oblak
iz kojeg se stvori prvo konjanik,
pa tvoj dasa u sedlu,
pa kroz suze njegove divlje oči
za koje si mislila da više nećeš ugledati,
jer ga nije bilo pola godine,
pa sigurni doskok tik pred tvoju facu
i čvrsto grabljenje
u najljepši zagrljaj na svijetu,
kada eventualno ona izgubi svijest,
no dasa je ponese 
preko trijema 
u kuću,
a vrata lupnu za njima.
Dakle, sve te slike,
svi zvukovi,
ali i popratna melodija svake scene 
pohranjena je negdje u meni,
u rubriku "moj dom kad odrastem".

Trijem je za sve generacije,
djeca se igraju,
djevojke naslonjene na stup 'bleje' u horizont,
momci grickaju travčicu i stoje raširenih nogu,
žene čiste grašak ili metu zvučno grubom metlom pod,
muškarci odlučno gaze prema vratima
gladni jela i svoje žene.

Trijem nije samo kaubojski,
ali meni je takav nadraži.
Ako budem imala jednom imanje,
imat ću kuću s trijemom,
velikog kauboja,
krasnog psa,
drvene sjedalice koje se ljuljaju,
pogled na najbolji zalazak sunca,
čizme za hodanje rančom
i one za jahanje
i niske čizmice za izlazak 
u lokalnu birtiju subotom 
gdje su glave osvijetljene 
šarenim žaruljicama.

Na trijemu se živi,
prima poznate i nepoznate,
pa zadrži nepoznate cijelo vrijeme,
obave se tu oni razgovori u 4 oka,
ispuhuje se ljutnja 
(u takvom okruženju nema stresa, samo običan bijes),
izuva se blatna obuća,
zrači se ponekad teška posteljina,
pletu se pletenice
ili trijebe uši iz dječjih glava,
čitaju knjige,
pišu duga pisma,
hlade se kolači,
a ja bih i okitila jelku o blagdanu!

Nisam namjerno spomenula 
vanjsku utičnicu 
za priključiti laptop,
kojemu je baterija uvijek slaba.

25. 09. 2016.

Obiteljski ručak




Uz moj 51. rođendan,
objedovala je najuža obitelj,
tzv. dvanaest apostola.
Menu ovog puta ostaje - privatni.
Zauzvrat, podigla sam malko zavjesu
da povirite moju familiju.
Nije bitno što su slike mutne,
to je kamera mog mobilnog telefona,
vjerojatno zamućena u kuhinji, ha ha...
Divan dan! 
Već su svjetla bila upaljena,
kad su se gosti razišli.
A, onda sam ja zaplesala oko stola
i u ritmu, s osmijehom na licu
oprala brda suđa
slasnog ručka.
Sretan mi rođendan,
koji sam slavila ove godine 
dva puta,
da utvrdim!

18. 09. 2016.

'Šest žilavih Djevica'

Ako do sada niste znali za 
obitelj sa čak sedam Djevica,
da vam ih predstavim.
Emilija (92)
Mia (75)
Nataša (45)
Marijana (37)
Mietta (29)
Franka (17)
Mila (10)

Predstavljanje je 
u maniri Agathe Christi,
ne zbog zločina,
već zbog isprepletenih 
rodbinskih veza,
samo nadareni mogu 
bez notesa 
sve razumjeti.

Emilija je bila odsutna, 
ali smo za nju svi nazdravili šampanjcem.
Ona je slavila u Lovranu.
Emilija je Natašina baka.
Natašu je oženio moj stariji brat.
Mia je mene rodila.
Ja sam rodila Miettu.
Moj mlađi brat oženio je Marijanu.
Nataša je rodila Franku i Milu.

Kao tipičnoj Vagi, 
nije mi lako s toliko Djevica... nimalo.
Ali, volim ih, kad su mi već dane.

BBC-eva serija "Alo, alo" poznata je po slici, 
koja se vukla kroz cijelu seriju,
' The Fallen Madonna with the Big Bobbies',
a ja sam čuvena po vrlo opasnoj slici,

'Šest žilavih Djevica'

SRETNO IM BILO SEDAM ROĐENDANA! ! !

Breakfast full of love


Kasno nedjeljno jutro.
Doručkovala sam, 
kada je utapkalo 
svježe lice Kćeri.
Nakon poljupca, 
začula sam iz daljine 
lupkanje u kuhinji.
Onako, usitno zveckanje, žensko, 
ali ne nervozno.
U jednom trenu, 
ukaže se njezino lice 
i širom otvorenih očiju priupita me:

"Nema jaja???" - Kratko i vrlo zabrinuto,
kao da je nestalo sanitetskog materijala,
nakon žestoke bitke,
u kojoj je ona liječnica,
a ja medicinska sestra.

"Nema. Ja pojela predzadnja dva..." - Mirno sam se smiješila u njezinom pravcu.

"Napravi toast varijantu..?" - Pokušala sam ljubaznom praktičnošću 
preduhitriti eventualnu ljutnju,
koja se, tako nekad desi.

"Trebam baš jaja, sve je pripremljeno za to..." - Sve divni, mirni tonovi,
kao da snimamo film,
jer u filmovima rijetko bude dreke
nastale iz nekog trivijalnog razloga.

Nestane Kći u drugi dio rezidencije.

Mislila sam da je otrčala do dućana
i bila iskreno zadivljena
i čak sam se nakašljala
od osupnutosti
i ponosa što se, eto 
i ona promijenila.

No, začujem usitno lupkanje nogu
i vidim da nije napustila adresu.

"Mislila sam da si skoknula po jaja... tren!?!" - Bila sam oprezna, no raspoloženog glasa, 
isto preventivno 
da preduhitrim 
bilo kakav stres današnjice
koji se često 
neopazice pojavi
u konverzacijama
modernog društva
i opterećenih ljudi.

Ništa od očekivanog.

"Sebastian je skoknuo." - Ljupko mi odvrati i nestane u kuhinji.

Bogme....................

Bila sam uz svoju kavu
i uz nehajno 'ćakulanje' sa Sebastianom,
kada se ona ukazala ponovno,
spuštajući japanskom nenametljivošću i elegancijom
prepun poslužavnik pred njega.

Nas dvoje smo kliktali od oduševljenja
kad smo ugledali primamljiv doručak,
koji je taaaako savršeno mirisao.

U idućoj sceni, 
ona mu se pridružila 
sa svojim poslužavnikom
i gozba je otpočela.

Izgledali su kao uokvireni.

A, okvir je bio pun ljubavi.
Salon se ispunio opipljivom srećom,
koju sam dijelila s njima
i ovjekovečila prizor
penjući se bosa 
i gazeći fotelju
ex gazde.

Uz njihovu dozvolu 
dijelim,
nefiltrirane fotografije,
da preuzmete tu pozitivu
i zadržite je 
s osmijehom,
za svoje fantastične nedjelje,
ma gdje one bile!

14. 09. 2016.

Umjesto kave - samo jedna reklama


PUTOVANJE SRIJEDOM: Današnja poslastica u svakom smislu


Kako je sredina tjedna,
po meni uvijek bedasta srijeda.
Kako je u Dalmacjii izuzetno vruće,
iako su đaci u školama
i kiseli kupus je opet na policama trgovina,
prihvatila sam pruženu ruku 
divne gospođe iz Lisabona
(ovo nije naziv knjige)
da odem s njom na putovanje,
posjetiti povijest 
njezine 'omame'.
Spokojno, lijepo, ukusno, mirisno, 
zen putovanje.
Mislim da će svima goditi
kao današnji intermezzo,
ma kakav imali dan.
Svakako želim da bude LIJEP.

SOMBOR-BAČKI MONOŠTOR 
by Martina Feuer de Castro, 2016


































CLICK

Moj dodatak za one željne znanja - provježbajte:)

link within

Related Posts with Thumbnails