22. 10. 2017.

Preporuka: 'My Old Lady'


via HERE

Običavam ne napisati ni riječi o nekom filmu,
nikakav svoj osvrt dati,
te bez sugestije ga preporučiti... 

Ovo je ODLIČNA drama,
pogodna za kazališni komad, po meni...

Upravo ga odgledala s iznimnim zadovoljstvom.

Film će se svidjeti onima koji vole drame,
onima koji svjesno ili nesvjesno pronose komplicirane posljedice života svojih roditelja,
onima koji su (od)rasli u kući bez ljubavi, a mislilo se da zato što su djeca to ne uviđaju.
onima koji vole Pariz,
onima koji vole odlične glumce, 
onima koji se pitaju koja je formula dugovječnosti.

Cin cin!
via HERE

14. 10. 2017.

Opasni ženski ured u Splitu


Bila sam primljena u privatne odaje
 šefice opasnog ženskog ureda.
Glavna faca ima stil Mirande Priestly,
od bespogovornog autoriteta,
velikog ugleda,
neprikosnovenih sposobnosti,
dokazanog uspjeha
do stila koji plijeni.
Snimila sam nekoliko kadrova,
koliko je situacija dozvoljavala
i odbacila one koji otkrivaju identitet 
splitske Mirande Priestly.
U ovom se uredu ne može čuti
'ne mogu', 'ne znam', 'nisam sigurna'.
Sve ostalo je dozvoljeno.
Upravo na TV gledam film
"Vrag nosi Pradu"
i smješkam se s odobravanjem
na sve čelične i sposobne ženske ruke,
naravno osim onih koje samo hine moć za medije,
dakle, na one koje istinski to jesu!
Šteta da nije pristojno bilo 
ovjekovječiti kompletan ured,
no, samo iz ovog malog pogleda 
na njezin stol,
jasno je sve.
Ured je lišen klasičnog uređenja radnog prostora 
koji je dat u ruke profesionalcima
koji se time bave
da bi bio konfekcijski sređen
nalik drugima 
iz iste branše,
interijera koji služi da sam po sebi impresionira 
po isprobanoj formuli.
Ovdje to nije potrebno.
Ovdje je u svakom detalju prisutan privatni stil,
nekoga tko ne treba masku niti jedne vrste.
Kao i cvjećarnica u Alan Fordu,
tako i ovaj ženstveni ured,
opušta one koji uđu,
jer iza toga stoje 
teške,
ozbiljne,
vrlo opasne
stvari...

06. 10. 2017.

Fotografije koje pokazuju "sličnost" Splita s Afrikom. Komentar čovjeka iz Afrike.


Ovih su dana društvene mreže preplavljene
 'duhovitim' posprdnim tweetom nigerijskog biznismena 
Sim Shagaya, 
gdje se posprdno narugao gradu Splitu, 
koji je posjetio 
te mu je vjerojatno 
blagonaklona klima, odličan provod
i ljepote koje su ga okružile, 
potaknulo poriv da bude duhovit,
na neki čudan način.

via H E R E   

Osvanulo je to na više mjesta, 
na Index-u,
24 SATA
na net.hr-u,
ali prenijeli su i mnogi portali susjedskih nam država.

Splićani k'o Splićani, 
premda zabezeknuti,
odmah su to
prebacili na zafrkanciju,
pa su društvene mreže bile prepune kojekakvih dosjetki,
jetko duhovitih mahom,
uz Dinovu pjesmu "Ella Ee".
Međutim... a propos duhovitosti...

Zamolio me Hrvat 
koji desetljećima 
živi u Africi,
liječnik, 
koji radi kao pilot,
a ima i vlastitu kozmetičku liniju prirodne kozmetike,
koja se prodaje i u Europi,
i koji je nekoliko puta proputovao cijelu Afriku,
da u njegovo ime objavim komentar
ali i pokušam dostaviti odgovor samom gospodinu Shagayi,
jer on sam ne stigne od milijun obveza
na svoja tri posla.
No, toliko ga je zgranula dosjetka
koju je objavio nigerijski biznismen,
a i mi svi nakon toga,
da je jednostavno morao odreagirati
u pauzi letenja.

via HERE
" U svakom ovom stanu, žive ljudi
koji znaju čitati i pisati,
nemaju bolesti koje se prenose promiskuitetom,
svi imaju barem maturu
i djecu koja su na fakultetu.
Ljudi žive u stanovima,
kojima se pod usisava barem svaki drugi dan,
oni sami peru ruke prije i poslije jela
i to vodom iz slavina u kući,
iz koje također mogu piti čistu i zdravu vodu.
Ljudi NE bacaju smeće kroz prozor na ulicu,
nego su čak i za vrijeme rata odvozili smeće,
pod granatama.
Ljudi pomažu tuđoj djeci i starcima, 
kao da su njihovi.
Ljudi koji, makar i siromašni bili, 
čiste, popravljaju i paze na svoj i tuđi okoliš.
Ljudi koji imaju drugu najstariju ljekarnu na svijetu,
u kojoj kupuju lijekove od 1856. godine,
koji imaju kazalište već preko 120 godina,
i koji još čuvaju palaču 
jedinog umirovljenog Rimskog Cezara,
skoro onakvu kakvu je on sagradio
prije skoro dvije tisuće godina!
Ljudi koji su slali pomoć na daleke destinacije,
kad god je to bilo potrebno
i onda kada nisu ni sami imalo dovoljno,
među dalekim destinacijama je i Afrika."
Čini se kao da nikada i nije bio u Nigeriji!?!"
dr Robert Gobac

I za samog Sima Shagayu,
kako bi razumio komentar:

"In those flats live people who can read and write, who are not dying from STD and who all have matriculated and most of their children study at University. People that vacuum clean their apartment floorsdaily and wash their hands before and after every meal from the water tap that they also drink clear and healthy water. People that don't throw their garbage  through the windows of their cars and flats, but instead collect that garbage even in a war times by communal service that operate daily even under bomb shells. People that care and look after any chile or old person like their ones. People that even though are poor fix, clean and after their environment. People that belong to nation that had second ever pharmacy in the world, who have theatre for last 120 years and who still maintain the palace of the last Roman Emperor in exact shape as it almost was when he replaced this beautiful place for eternal pastors, some 2 thousand years ago. People that were sending hepl in food, technology and else in times when they had so little to places far away from their homes. Even as far as Africa."
dr Robert Gobac, Johannesburg

Fotografije su vlasništvo Dr Gobca, iz njegovog privatnog albuma

05. 10. 2017.

Nas dvije i naših petero djece


Sjela bih najrađe u neki vrt,
ne u ovaj moj pod nosom,
koji pripada staroj kući u kojoj živim.
Otisnula bih se dalje.
Što dalje, da precizno kažem.
Moja kreativna prijateljica ima čaroban vrt.
Vrt je na dalekom kontinentu, najdaljem udesno dolje.
Njega bih odabrala sada.
Jedino njega.
I nju preko puta sebe.
Ovih dana je dopremila 
 kupljenu staru komodu,
smjestila je u svoj vrt,
pa u ladice posadila cvijeće.

Krasota.

Sjele bi tako nas dvije u blizinu 
procvjetale komode
i ne bi nas omeo ni kišni dan.
Otvorile bi svaka svoj kišobran,
pa bi pod njima razgovarale dugo i nezaustavljivo,
prekidajući tek da uzmemo gutljaj vruće kave.
Nakon što bi izredale priče o našoj djeci,
sigurno se ne bi raspitivale za međusobno zdravlje
i ostale prizemne detalje,
jer naši razgovori,
bez obzira kolike su pauze u viđanju,
spontano prime na dnevni red
 milijun nevezanih razmišljanja,
a svako nam je bitno,
a o svakome imamo stav,
a svako analiziramo potpuno mirno,
bez uzrujavanja i temperamenta koji nas obje resi,
jer smo rođene u istom podneblju,
vrelom, naglom, intenzivnom.
Zato volim biti s njom.
To uzajamno djelovanje je ljekovito
i nakon svake seanse odlazimo 
ispunjene 
i inspirirane 
za razne segmente vlastitih privatnosti,
koje odvojeno živimo.

Veličanstveno je gledati se zrelim očima
koje se znaju iz nedorasle faze.
Uh, koliko smo savršenije nego smo nekada bile...
Dorađivale smo se same.
Ona dorada nakon odgoja u roditeljskom domu,
 koja je imala finiširanje uz odgoj vlastite djece.
Čak petero novih ljudi smo stvorile.
Šutke njima dugujemo najbolji dio nas.

Premda sada odrasli ljudi,
osim najmlađe,
oni to još ne znaju,
jer nitko od njih još nije postao roditelj,
kamoli roditelj odraslog djeteta.

Kada dođu do te faze,
bilo bi predivno s njima sjesti u isti vrt,
pa isto tako opušteno 'baciti oko'
jesu li napravili isto što i nas dvije.
Jesu li dovršili najtanahnije oblikovanje
kroz odrastanje vlastitih potomaka.
Unaprijed obje znamo 
kako bismo 
mudro prešutjele
naše ispovijesti 
na tu temu,
dok slušamo njihov 
ozbiljni 
trnovit 
put do zvijezda,
odnosno do trona 
na koji su zasjeli,
kojeg će još nešto kasnije postati tek svjesni.
Jer, iako smo sve to prošle,
uvijek u prednosti od dva i nešto desetljeća,
svejedno se 
uvijek 
divimo 
svakom
njihovom 
novom 
uspjehu,
najpunijeg srca.

04. 10. 2017.

Da Guillame živi sa mnom, recimo


Guillaume Musso piše izvanredno,
moderno, tečno, lako slaže prizore, može stvoriti i ovisnost,
jer jednostavnim, ležernim pripovijedanjem vraća k sebi čitatelje,
mislim da ga baš vrlo široka publika može gutnuti s užitkom.
Preporuka za iznimno široki krug ljudi.
Nabavite!
Knjižnice ga imaju.
Knjiga fotografirana kod mene doma, na izlasku iz kuhinje.

Guillaume (1974) nije fotografiran kod mene doma.

Glazbena pozadina koja mi sada jako dobro djeluje.
Kliknite, možda će i vama,
makar vam je jutro i pržite toast,
razbuđujući se pogledom kroz prozor.
Meni je večer...

Mislim kako bi bilo da Guillaume 
doista 
jest 
uslikan kod mene doma,
bi li bio išao sa mnom 
na današnju popodnevnu šetnju uz more,
bi li zavaljen u tropsku vrstu fotelje
pio cappuccino, kavu sa šlagom ili čašu crnog vina,
bi li poželio baš kao i ja 
noćno kupanje 
premda je listopad,
bi li se smijali ili ozbiljno razgovarali 
pomalo nespretno zadihani od hodanja,
bi li me držao zagrljenu ili za ruku kao Emmanuel svoju Brigitte,
ili bi mi svoju ljubav iskazao 
čak i reakcijom dovoljno suzdržane pljuske 
ako histeriziram zbog nekog problema 
koji mi prelazi emotivne granice,
bi li mi bio podrška dok mu iznosim svoje planove 
koji pokazuju onim naprednima 
da sam još uvijek malkice tinejđerski nesigurna,
bi li nepogrešivo pročitao svaki moj pogled i u letu,
i bi li nakon šetnje, kuhali zajedno špagete 'primavera' iako je jesen, 
u mom stanu koji izgleda kao 'movie set'...

i tako razmišljajući opuštajuće,
zabavljajući uglavnom sebe,
pomalo se smijući 
kako sebi svašta dopuštam,
tako i ovo polusneno pisanje,
a jedva čekam krenuti 
prema svom ogromnom krevetu,
dok mi Enrico Dindo savršeno svira,
radi čega moj hod poprima vrstu koračanja 
primjerenog isključivo za hod 
u crnoj svilenoj suknji 
koja ovlaš dodiruje gležnjeve,
kako uopće sada nisam odjevena,
bez obzira na izgled mog stana 
kao kulise neke kazališne predstave,
u kojoj 
samo trenutno 
izvodim briljantnu monodramu
privatnog tipa.

A, zamalo sam imala noćno kupanje,
što znači da sam jako
 smireno, 
dobro, 
svjesna sebe u najboljoj maniri.
Napredujem, 
ali skroz nonšalantno,
štreberskog nema ničega,
ni krilatica iz priručnika,
samo ja, takva kakva jesam.

Film koji se nikako ne smije propustiti: 'The Best Offer'


Ne sjećam se kada sam pogledala ovako DOBAR film.
Aaahhhhh....!
Ovo se ne propušta.
Nikako.
Savršenstvo.
U svakom pogledu.
I glazba za film, također.
Sve odlične moje ocjene.
Preporuka graniči sa zapoviješću.
Nećete požaliti!
Film je događaj koji ispuni sva čula i nahrani kako treba.
Konačno.

Detaljnije - OVDJE

via H E R E
via H E R E
via H E R E
via H E R E 

03. 10. 2017.

Rea & Richard


Predstavljam Richarda.
Odnedavno živimo skupa.
Gospodin Richard je počeo živjeti sa mnom 
od ovog mi rođendana.
Pouzdan je pratitelj, odan batler, vjeran pas, privržen prijatelj.
Dobila sam ga na poklon 
od najhrabrije ženske osobe koju poznajem.
kojoj se divim od vrlo mladih dana,
koja ima željeznu čvrstinu kojom reže život,
mnogobrojnu obitelj drži neviđenom sposobnošću,
obavlja zahtijevni posao koji iziskuje enormnu koncentraciju i oprez,
u privatnim je satima najženstvenija žena,
čije je srce veliko kao kuća,
čija je odvažnost nemjerljiva,
čiji je um britak do sjaja.
čija je volja zadivljujuća i postojana kao impozantna planina,
čija je duša kao u djevojčice...
Mogla bih tako u beskraj nju opisivati.

Primila sam iz njenih ruku poklon.
Kada sam ga razmotala i susrela se 
s majordomovim neodoljivim i dragim pogledom,
jednostavno je kazala:

"Sada više nikada nećeš biti sama... on će uvijek biti s tobom."

Pogledala sam je bez riječi, dirnuta.
Polako je trepnula,
netremice me gledajući.
Dometnula je, mirno s prizvukom neumoljivosti i duhovitosti u glasu:

"Zove se Richard."

Dobila sam ga s imenom.
Pravim muškim i simpatičnim imenom.
Koje mu pristaje.

Ganuta sam svaki put kada pogledam Richarda.
I svaki taj put pošaljem ljubav i jedan blagoslov njoj, iznimnoj... najboljoj.


link within

Related Posts with Thumbnails