OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

28. 04. 2017.

Iz kuhinje na Université Paris 2 Panthéon-Assas


Počelo je sve običnim pripremanjem ručka...

Danas sam 'frigala' kifliće.
(frigati = pržiti)
Miris i okus tog priloga 
dobar je 
za pasti u nesvijest.
Od mog djetinjstva, još.
Nonna Graziella strpljivo ih je
 i vrlo jednake 
pravila 
za nas unuke.
Radi se o prilogu,
koji prati bilo odreske u umaku,
bilo 'tacani' špinat,
bilo kiseli kupus,
bilo piletinu u vinu,
bilo - što!
Nema onoga tko ovo ne bi volio,
onoga koji ih ne bi obožavao.

Prave se od krumpirovog tijesta 
jednakog kao za njoke.
Tijekom života,
u oskudnijoj fazi življenja,
ja sam ih svojoj djeci pravila 
čak i bez krumpira,
od običnog parenog tijesta,
i samo s jednim jajetom.

Sjetila sam se toga danas 
dok sam oblikovala kifliće
među pobrašnjenim toplim dlanovima.

Sjetila sam se tada kako
 svakako trebam spomenuti 
ovaj izdašni prilog
majkama koje siromašnije žive,
kao i onima koji žele gurmanski dodir uz raskošno jelo,
ali i onima kojima uvijek tko god došao 
dođe im nekako za stol,
pa morate dobro nahraniti  
te ljude
i uvijek uradite to s ljubavlju,
imali, ne imali.

Iznova se potvrdi jedna čudna i lijepa istina:
dokle god 
hranite ljude,
makar 'od ničega',
uvijek, ali uvijek
ćete imati - čime.
Potvrđujem i garantiram.

I dok sam frigala kifliće ovog kišnog dana,
nehotice sam se osvrnula tren na svoj dosadašnji život,
koji je u strašnom rasponu zahvatio oprečnosti.
I dobro je to...
istreniran si na sve uvjete,
uvijek si u svim okolnostima kao riba u vodi,
pa i u onoj obrnuto dragoj varijanti,
kada se s konja
elegantno i neuočljivo za druge,
neprimjetno stisnutih zubiju,
prebaciš na magarca
i nastaviš jahati kao da si i dalje u lovu na lisice
u Engleskoj...
Dok sam na upijajući papir 
vadila zgotovljene kifliće
zlantnožute boje,
sjetih se
 u bljesku 
i uz osmijeh
nekih od najelitnijih restorana
koje sam pohodila,
ali potom i specifičnog hranjenja
na jednom od najelegantnijih ručkova,
u visokom društvu 
na državnim razinama,
u Parizu...
preciznije na 
Na tom
 gotovo 
privatnom 
ručku,
bila sam 
u svojstvu 
pratilje.

Žao mi je da ne mogu ispričati krajnje interesantnu priču,
niti imenovati sve osobe za ogromnim okruglim stolom,
u posebnoj prostoriji gdje se primao tada i Sarkozy,
uz 'menu' od kojeg ti se vrti u glavi,
a niti imam 
s tog dijela putovanja 
fotografije, jasno...

Ali, mogu reći da je dovijeka ostala zapamćena 
grandiozna prostorija 
koja oduzima dah,
pogled kroz divne prozore,
nečujni, ozbiljni, spretni konobari
koji u velikom broju,
s bijelim rukavicama na rukama,
unose sjajne pladnjeve,
ne prekidajući strogi protokol
i zadani razgovor.
Nasmiješila sam se tom ekstravagantnom sjećanju,
frigajući kifliće
kao izdašni i superukusan prilog,
u mojoj kuhinji,
na čiji prozor se sručilo jugo na max.

Kasnije sam, 
pričajući neke najnevjerojatnije slike iz života,
uz taj dražestan ručak 
za mojim pravokutnim stolom
ispod predimenzioniranog ogledala,
zaključila 
da ću morati zabilježiti 
makar najosnovnije uspomene,
ako za nikoga, a ono za generacije 
koje potječu od mene.

Smijali smo se i na bizranost 
koju sam pričala 
prije nekoliko dana,
"ono kad sam skoro poginula"...

Jednom posred Champs Élysées,
kada me muž grubim fizičkim grabljenjem
u zadnji tren 
spasio od jurećeg automobila 
koji se bio oteo kontroli,
kasno noću
po izlasku iz enormno skupog restorana
gdje postoje dvije vrste  jelovnika,
jedan namijenjen muškarcu,
drugi, naoko isti, ženi.
U ženskom primjerku ne postoje cijene:)

Drugi put sam 
za dlaku 
izbjegla pogibiju,
točno u podne,
usred sunčanog Berlina,
u epicentru,
u žestokoj vožnji rikšom,
kroz najgušći promet.
Drhtala sam narednih nekoliko sati,
unatoč vrućini.

Ah, te rikše, fatalne za mene,
ha ha ha,
pozdrav osobi koja čita moj blog,
a koja me pod zvijezdama rikšom provozala
poznatom europskom prijestolnicom,
za tajnog boravka tamo...

Vraćam se mislima u samu raskoš i ljepotu
'Université Paris 2 Panthéon',
sjetih se monsieur Louis Vogela
ali i sramoćenja 
onog dijela gostiju
 koji su iz 
moje države...........
via H E R E
 via H E R E 

22. 04. 2017.

Recimo da je nedjelja...

via  H E R E  

Upali radio:
I da sam u svojoj ladanjskoj kući 
koju jednostavno obožavam.
I dok, poluležeći
 buljim neodređeno u daljinu, 
preko vlastitih stopala,
 dozvoljavam zraku da me omamljuje,
uživajući u tromoj pauzi
koja je duga i skoro neprolazna,
jer ima još beskonačno puno vremena preda mnom,
a nimalo nervoze.
Promatram pramen kose kojeg mi vjetrić donosi do vidokruga,
to me nasmije, jer sve primjećujem, 
prepuštena onome što je oko mene.
Recimo da nakon dugo vremena 
imam ukroćene misli,
kojima ne dam da vrludaju,
nego se striktno drže sadašnjeg trenutka,
nakon jakog treninga,
koji je naporno trajao sto godina.
Ispružila bih ruku prema leptiriću koji žuto proleti 
sav uzdrhtan,
čini mi se mlad,
iako ne znam po čemu to zaključujem,
po veličini možda,
al' ne da mi se ni prstom mrdnuti. 
Spustim ipak desnu ruku, bez gledanja,
dolje prema šljunku 
na kojemu je sigurno ukotvljen moj šezlon,
napipam visoku hladnu čašu 
i svrha je široko raširenim dlanom dohvatim,
naravno da se ipak prolijem 
negdje na sredini puta do usana,
i to mi je smiješno, bedasta sam sama sebi.
Gucnem, dok osjetim malu hladnoću oko pupka, 
tamo gdje sam se nespretno prolila,
lijevu ruku naslonim na mokrinu,
da se stopli i kao osuši, valjda,
što se uopće ne može ostvariti.
Dopuštam sebi sve gluposti,
onako kako dođu.
Kihnem iako mi je toplo,
prepadnem se vlastitog glasa,
jer kišem kao prehlađeni pas
koji nema sluha.
Ostane mi osmijeh na usnama.
Recimo da onda začujem korake
koji s leđa dopiru do mojih ušiju,
pa glas najdraži na svijetu,
pomalo promukli,
koji nikada ne pozdravi,
nego samo počne govoriti nešto
kao da nastavlja razgovor 
koji već vodimo pola sata,
a ne vodimo.
Nasmijem se, 
ustanem i potrčim ususret liku 
koji taman skida crveni pulover preko glave
i ostaje u svijetloplavoj majici,
čvrsto ga zagrlim
i tek onda sam doma....
U toj toplini ogromnog zagrljaja,
ne otvaram oči,
ali čujem uporan zvuk mobilnog telefona,
rastvorim trepavice
i shvatim da sam zaspala i sanjala korake...
Najljepši nedjeljni dan želim svima!

18. 04. 2017.

Tri preporuke:za pojesti, za pogledati, za ustegnuti se od akcije


Odjednom je usred toplog proljeća - zahladilo.
To vuče mnoge promjene raspoloženja, ponašanja ili vraćanje jorgana na postelje.
Za vraćanje osmijeha na lica,
možete biti jedino zaslužni sami.
Ne očekujte da vas 
netko 
neočekivano
 razveseli, zabavi ili okupira na pozitivan način.
Sebi samopomozite.

Za početak, neka vam ne bude teško 
jednokratno se počastiti
 slatkom točkom,
u obliku toplih 'crepes', 
mini veličine,
od samo jednog jaja tren napravljenih,
punjenih rastopljenom čokoladom u malo slatkog vrhnja.
To bi bio prvi 'prijedlog iz torbe', nešto kao 911.
Drugi prijedlog je gledanje jedne serije,
koja je moderna, zabavna, napeta,
i još - engleska.
S temom nevjerstva, razvoda, spletki, podmetanja, 
s mladom doktoricom u glavnoj ulozi.
Jasno da je pri kraju u jednom segmentu pretjerana,
ali, svejedno vrlo, vrlo gledljiva,
vjerujem mnoooogima  prezanimljiva,
a samim time i odlična razbibriga u kišnom, surom proljeću,
koje je nasjelo svima na 'tikvu'.
Besplatno je možete pogledati, ako kliknete  - OVDJE.


Treća preporuka je vezana uz 
moguće ponašanje,
ono, koje nitko nikada neće priznati.

Gotovo stopostotno je vezano uz ženski spol,
a moglo bi se 
inicirati ili intenzivirati
nakon gledanja ove serije.

Želim kratko upozoriti da je bolje 
USTEGNUTI SE OD TAKVIH AKCIJA.
a ne 'soliti pamet':)

Svima kojima padne na pamet 
uhođenje,
provjeravanje,
kopanje po stvarima,
slijeđenje,
provaljivanje šifri,
prisluškivanje,
ulaženje u tuđe mobilne telefone ili laptope,
namještanje situacije provjere radi,
te slični načini 
kojima se partneri 
provjeravaju - NEMOJTE ili ODUSTANITE od rabote! ! !

Ukratko - sve što se ima otkriti, otkrit će se 
i bez da detektivski kopate,
kad tad, 
a do tada 
živitie 
mirno.

Ako dostojanstveno živite,
vjerujući svom partneru,
bez da ga kontrolirate,
što za svaki slučaj,
što zbog opravdanih sumnji s kojima ste već ušli u vezu,
jednostavno: bit će vam život ljepši i bolji,
upravo kao i vi sami... vezano uz ono dostojanstvo, s početka rečenice.

Osim toga: želite li stvarno uz sebe nekoga koga treba 
čuvati k'o oko u glavi da ne napravi glupost,
a ne radi se o djetetu koje je tek prohodalo 
i s kim ste otišli u šetnju pokraj brze rijeke pune virova
ili razgledati gradilište!?!

Jeste li doista zaslužili pokraj sebe nekoga 
tko se ubija da izbjegava vaše mjere opreza 
zamke koje smišljeno poduzimate,
nekoga tko iz TOG razloga živi s vama,
da ga čuvate kao majka, otac, strogi razrednici,
dobro pritegnutog djecom, kreditima, nekretninama, rodbinom, 
netko tko akrobatski skriva svoje pravo kretanje, akcije, istinu,
umjesto da je s vama
dragovoljno,
 iz gušta, ljubavi i svega što se oko toga svija!?!

Ostavite se 'ćoravog posla'.

Što se ima dogoditi - sigurno će se dogoditi.

Što se ima otkriti - otkrit će se.

I da ne duljim po toj, 
mnogima osjetljivoj temi,
samo ono najbitnije:
jednostavno 
odlučite 
živjeti mirno, 
s povjerenjem, 
opušteno 
i uživati svaki trenutak.

Umjesto šize, kontrole, brige, opreza, kontrole...
Ostavite to serijama.

Radije potpišite peticiju protiv poreza na nekretnine:
KLIKNI  - OVDJE !

17. 04. 2017.

Djeca iz plemena Mohawk odrasla u Splitu


U mojoj se obitelji 
odgajaju djeca 
kao Indijanci,
točnije 
pripadnici plemena Mohawk.

Nije tako bilo oduvijek.
Počelo je sa mnom i jednim bratom,
kada su nam došli rođaci iz Vancouvera,
s kompletnom robom 
kupljenom kod Indijanaca,
odgovarajućim nakitom od perlica,
raznim dodacima, bubnjevima, tomahawk oružjem,
konačno i torta se napravila u obliku - vigvama,
jer je jednom rođaku taman bio rođendan!
Posebnost je bila perika brinete,
za mene,
 ošišanu 'na plivačku frizuru',
što je bilo standardno uz moj odgoj,
a u to vrijeme mi je nedostajao i pokoji zub,
pa sam bila slatka krnjava Indijanka,
ali sam se za fotografiranje smijala zatvorenih ustiju.
No, bili smo neodoljivi Indijanci,
odnosno sve male Hiawathe 
i jedna jedina squaw - ja.

To je bilo sedamdesetih godina, 
te u našoj zemlji
nitko u vrtiću nije ni čuo za slično,
pa nam nisu ni vjerovali,
što smo pričali,
misleći da smo samo - maštoviti...
ha ha ha!

Prva postava Mohawk Indijanaca na terasi none Grazielle
Kliknite na muzičku pozadinu:

Premda sam odrastala uz majku 
koja ne voli i ne čuva uspomene,
smatrajući da je sve što je prošlo - prošlo,
pa iako je pobacala strašno puno 
vrlo vrijednih uspomena
koje ne mogu prežaliti,
noktima sam i zubima,
 skrivećki,
što je bilo enormno teško i komplicirano,
izborila 
da ne budu bačene 
prave, teške, mirisne, istrošene kožne indijanske stvari,
odnosno 'robica' koju sam namijenila u mislima 
svojoj budućoj djeci. I perika duge kose:)

A, djecu sam htjela od kad znam za se.

Prolazila sam, neki dan,
 ispod moje prve osnovne škole,
prekrasnog kamenog zdanja,
dok sam odlazila u knjižnicu po knjige,
pa sam se sjetila kako sam sjedila u učionici,
u zelenoj kuti,
te u nižim razredima,
proizvoljno uzimala 'pauzu od nastave',
tako što bih odlutala pogledom 
na susjednu žutu zgradu s balkonima,
gledajući uvijek jednu te istu 
ženu koja bi vječno vješala robu,
a pokraj nje su bila dječja kolica,
misleći tada:
 'Blago joj se, da mi je sada biti mama i da je to moja beba,
ja bi bila najsretnija na svijetu!'
Hoću reći, zarana se znalo što mi u životu treba.
I to mi je dodalo na sposobnosti 
i borbenosti
i snalažljivosti
da sačuvam Mohawk odjeću 
za svoju buduću djecu.

Pronašla sam samo nekoliko fotografija,
koje su me podsjetile na indijanski period 
moje vlastite djece.
I nisu oni samo u karneval odlazili s Mohawk kožnom odjećom, neee!
Oblačila sam ja njih i onako u kožu.
Ha ha ha, sad me nasmijava i veseli to, 
gotovo kao i onda 
dok su mi se 
mali sramežljivi Hiawatha 
ili sitna squaw sjetnih očiju 
motali oko nogu.

Moja squaw prije nekog dječjeg rođendana
Moj Hiawatha na predstavi Djeda Mraza
Moja squaw u doba karnevala
Ranom zorom vodim kauboja u Hiawathinim hlačama i njegovu otetu squaw u vrtić,
starija sestra i tri godine mlađi brat izgledali su po veličini kao blizanci
Nemam puno sačuvanih uspomena te vrste, 
ali imam sve spremljeno 
za buduće generacije djece 
koja potječu iz plemena Mohawk Indijanaca.
Crtić prije spavanja, o malom Hiawathi.
Njegovo ime inače znači: Čovjek koji se češlja,
možda zbog toga sve Hiawathe iz moje obitelji imaju dobru kosu...

15. 04. 2017.

Happy Easter!

Balet "La Sylphide"

Uživanje i osjećaj 
kad uroniš 
u najljepše bajke,
kao što su, 
recimo Andresenove,
postignete 
gledanjem 
splitske verzije 
baleta "la Sylphide".
Kad se rastvori teška zavjesa
i kad se osmjehente u mraku 
na kulise,
potom kostime,
koji su tradicionalni, istinski kazališni, bajkoviti i divni,
znate da vas čeka divna predstava.
Kao što je moja kći priredila večer za pamćenje,
svojoj noni i majci,
a započela je čašom ledenog šampanjca s jagodom,
u njezinom stanu,
prije nego smo 
generacijski prpošno 
odšetale 
sve tri 
do teatra 
po svoju 
bajku.

photos by Mietta

link within

Related Posts with Thumbnails