Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

26. 03. 2016.

Od mene


Salon za durenje nije zamro,
samo sam zauzeta vožnjom na rollercoasteru.
Ništa strašno,
mi smo doma profesionalni vozači.
Isprepliću se događaji u bazenu života,
katkada plivamo štafetu,
katkada sinkroniziramo izvodimo bravure,
katkada igramo vaterpolo.
Za nekoliko dana letim na kraj svijeta
zagrliti moje muško dite,
jako ga stisnuti i izljubiti
i dokazati da je svijet jedno veliko selo
i da mater ima,
 kao patronažna sestra 
uvijek spremnu torbu,
koju u letu pokupi iz hodnika,
pa prebaci preko leđa crveno-plavi plašt sa žutim "S",
ispruži ruku uz lice iznad glave
i na mlazni pogon odleti časkom 
s ljubavlju.
Javim se idući put s kraja svijeta.

Želim vam sretan Uskrs!

15. 03. 2016.

It's not complicated at all

Ova muzička pozadina je 
na mom repertoaru 
onda kada zatrebam posebni 'ambiance'.
Može poslužiti svima koji imaju
milijardu stvari na glavama,
a svaki najsitniji dijelić Milijarde 
nije uopće ugodan ili miran ili lako rješiv.
Ali i onima koji zatrebaju predah
u kojemu se teleportiraju
tamo gdje ne mogu biti,
čisto kao sposobnost 
da se na kratko
zdravo izmaknu toj Milijardi
 koja im je nasjela 
na čelo, potiljak, ramena,
pa svjetski opsuju (nečujno),
zgrabe naočale za sunce, šešir i bocu osvježavajućeg pića,
uskoče u kabriolet,
bilo da sami voze ili su voženi,
ubavom cestom paralelnom s morem,
osjete vjetar u kosi
i ostale 'gluposti' koje radost znače,
provjetrivši tako svoju Milijardu
i raspršujući je - do samog kraja.
(moja fotografija iz Nevade - samo zbog kabrioketske vožnje)

Ne zaboravite
nakon provjetravanja,
počešljati ili popraviti prstima kosu,
u poslovnom liftu
ili žustro se penjući stepenicama,
prije nego se vratite za predobro poznati stol
krcat zadacima koji su uvijek tu.
Naručite drugu kavu,
ovog puta sa šlagom,
pa nastavite s utrokom
lepršavije se hvatajući ukoštac sa svime.
Lijep dan želim Salonskim gostima i namjernicima koji su tu zalutali bez ikakve veze.
Ja sam samo uzbuđena zbog predstojećih događaja,
inače sam 'načisto' ,
hvala na ljubaznom pitanju.

14. 03. 2016.

Pune ili prazne glave

via HERE

Kada su nam glave prepune,
žalimo se na kofuzije, stres, zamor 
i čežnju za životom ribara ili zemljoradnika.
Kada su nam glave neopterećene podacima,
čini se da iščemo ispunjeniji život s više dinamike.
Bakice s kamenog zidića pred kućom bi mirno rekle
"nikad zadovoljni".
Pronalaženje zlatne sredine je uvijek IN traganje.
Ne kao loše,
već kao inspirativni pokretač 
svakoga od nas.
Neki uspijevaju sebe uravnotežiti u svim uvjetima.
Blago njima.
Drugi balansiraju na žici,
držeći štap u ruci,
odjeveni u cirkusko ruho,
sa ili bez sigurnosne mreže pod sobom,
u prepunoj areni uglavnom nebitnih gledatelja,
jer - gledatelji su nevažni, uglavnom.
Znači, glave su nam svima pune,
nekima važnih,
nekima trivijalnih podataka,
i to samo kad ih objektivno kategoriziramo.
Jer, svima su njegove informacije koje vrve mislima, vrlo važne.
Sortiranje doživljaja je više manje posao koji ovlaš obavljamo,
sviknuti od rođenja na to pospremanje.
Ako unesemo dašak svjesnoti u taj posao 'na traci',
možemo postati viši pospremači ili predstojnici čak.
Dobro je napredovati.
Već ovog tjedna avancirajte na tom poslu.
Evo i ja na svoju uniformu 
mijenjam pločicu na prsima,
ime (i prezime) je ostalo isto,
samo prelazim na viši nivo - ravnateljica,
odnosno prešla sam ima dva dana.
Napredujmo svaki dan u svakom pogledu.
Sjetih se mjuzikla 'Jersey Boys' koji sam gledala...

13. 03. 2016.

Nedjelja, dan za neočekivanu gozbu u papučama


Danas je nedjelja.
Negdje debelo iza podne,
Kći je odškrinula vrata Salona
i s osmijehom nam saopćila
da će ona napraviti objed,
pa smo, tren, 
ručali 
posve 
neočekivano svečano.
Jedan od onih objeda 
koji se ne planiraju,
nego samo... nastanu.

Jedinstvenost je ta,
što je to na kraju bio 
gala ručak.

Služila nas je u slijedovima.

Kavijar i šampanjac uz cin - cin
- uz ciktanje od nevjerice i radosti.

Grilani sir i inćuni 
na preprženom delikatesnom 
kruhu s bučinim sjemenkama
na postelji od rikole i mini rajčica,
poprskano ugrijanim acetom
- uz uzdahe nakon prvog zalogaja.

Juha od buče s vrhnjem,
- uz lupkanje žlica bez riječi.

Specijalitet sa Sardegne - Cugliones,
ravioli koje je sama umijesila i razvaljala, 
punila ricotta sirom i špinatom,
pikantno začinjene, 
potom oblikovane kuhala 
pa prelila 'šalšom' s bosiljkom
- uz prevrtanje očima od neslućenog užitka.

Kolače je danas posudila od "Bobisa".

Kava.

Jedna je Mietta.
Bolja od Babette;)
Ona koja zna stvoriti u hipu 'Mietta's Feast'.
Ona koja zna nahraniti najbolje.
Ona koja zna iznenaditi.
Ona koja zna od običnog dana napraviti spontano čudo.

10. 03. 2016.

Don't disturb the driver :)


via HERE 

Još mi se jučerašnje scene vrte u glavi.
Umjesto ceste.
Razmišljam kako je dobro biti svjestan 
baš svakog trenutka koji ti se dešava.
Tako se jučer ja vozim sjedeći desno od Kauboja.
U udobnom 'Dodge Charger Pursuit'.
Mislim da idem doma iz metropole.
Samo mislim tako...
Kada je oblačno vrijeme 
nasilno bilo prekinuto 
izlaskom iz tunela 
na najblještavije sunce,
Kauboj mi mirnim glasom i intonacijom 
reče
kako mora obaviti 
jedan poslić u tuđem gradu,
a ja ću ga pričekati 
samo - dva sata:)
Nije meni Kauboj 
potpuno nepoznat čovjek,
da se razumijemo,
pa mi je to u redu.
Premda sam drhtavo lebdjela 
zbog dvije noći nespavanja,
čim se 'Dodge' zaustavio 
na perferiji tuđeg grada,
iskoračim na asfalt
ogrnuta meksičkim pončom,
skrivena iza crnih naočala 
s pretamnim vegaškim staklima,
pokupivši svoju torbu,
a ostavivši sve ostalo u kolima.
Na periferiji bez okusa i mirisa
ispred mene 
koči se
veliki 'shopping mall'.
Zakoraknem na drveni trijem u hladu
i prije nego se stuštim u sjedalicu,
odmahnem Kauboju 
koji mi odvozi 
pred očima 
u nepoznati smjer.
Napominjem još jednom, bila sam neispavana.
Nastojeći prikupiti snagu
i razbuditi sebe kavom,
ostanem tako tu neko vrijeme,
a onda uđem u to zdanje, među izloge.
Imala sam pred sobom dva puna sata
koja je trebalo 
utući.
Knjiga mi je ostala u 'Dodgeu'
ali i ne bih mogla 
s pijeskom u očima čitati, 
mislim.
Postane mi zabavno smiješno 
kako sam se zatekla 
tu gdje sam se zatekla,
pa sam ujedno bila 
i jedina nasmiješena posjetiteljica.
Obilazila sam dućan po dućan,
ležerno šetkala,
malo popričala s prodavačicama 
koje su bile voljne izmijeniti 
pokoju bedastu riječ.
Nisam imala namjeru kupovati,
iako sam tražila za dragu osobu nešto,
ali kada sam pronašla isto,
odustala sam,
nesigurna, 
zbog onog nespavanja,
u pogođen izbor.
Inače ne spadam u šopingholičare.
Samo sam to bila 
u jednoj fazi svog života,
dok sam cijelu obitelj s drugog kontinenta
odijevala od glave do pete.
To je, dakle, bila obveza.
Sada sam nasmiješena bila i zbog toga 
jer sam osvijestila u sebi 
čudnu radost
zbog nehotičnog zaticanja 
na nepoznatom mjestu, 
padobranski.
Dok sam se prala, češljala, šminkala
u velikoj toalet zoni,
sjetih se Madonne u 
"Desperately Seeking Susan"
kako osvježava pazuha na brzihen 
na sličnom mjestu.
Bilo mi je žao što se ne mogu presvući 
iz čizama u cipele,
znajući da bi se bolje osjećala.
Lelujajući 
i sanjajući otvorenih očiju,
na trenutak mi se pojavila bojazan,
klasična za izbezumljena stanja
"zamisli da me ne pokupi,
pa ostanem zaboravljena 
na ovim koordiatama".
via HERE

Sjedila sam po drugi put
na istom onom vanjskom sjenovitom trijemu,
trijemu bez ljudi,
ispijajući sok od cijeđene naranče,
srčući kroz žutu slamku zdravu pulpu
i sjedeći zavaljena
s podignutim nogama 
preko drugog sjedišta od tamnog ratana
odmanuvši prije ljubičasti jastuk.
Tišinu periferije nije remetio nikakav zvuk.
Niti zvuk lokalne radio postaje,
ni muzika,
ni glasovi prolaznika,
samo jednom, kotačići kolica s metlama,
koje je prebučno čistačica provukla
pred mojom facom.
I onda se sve u hipu promijenilo,
nastupila je živost u meni,
trenutkom kad se
obasjan zlatnim kasnopopodnevnim zrakama,
u prašinetini prilaza tuđem gradu,
u ravnini mojih očiju zaustavio 'Dodge'.
Kroz otvoreni prozor,
Kauboj mi se nasmiješio 
najljepšim osmijehom na svijetu,
onim na koji se ne možeš naljutiti
"Gospođice, vaš prijevoz je tu'.
Nemoćno sam se pridigla,
lijeno prišla kolima,
pa skliznula na sjedište,
pored Kauboja.
"Hungry?"
Priznala sam da jesam,
i pustila ga da me nahrani,
jer sam opasno bila na nuli.
U slijedećoj sceni,
sjedili smo 
jedno nasuprot drugog,
u vanjskom dijelu prepunog restorana
 s kamiondžijski dobrom hranom.
Dijagonalno je sjedio 
dvojnik generala Gotovine
u modrom odijelu,
u društvu uboge plavuše 
koja je često odlazila u toalet.
Jeli smo obilati ručak,
pričajući i gledajući se 
iznad enormnih porcija.
U isti trenutak smo zgotovili ručak, 
što je on primijetio,
a ne ja.
Ja sam samo primijetila 
da mi nije previše neugodno,
što je uz palačinke i kavu,
Kauboj zadivljeno istaknuo 
kako sam sportski smazala 
obrok primjeren muškarcima
koji rade teže fizičke poslove.
Nije to zvučalo nimalo loše,
da ne bi bilo zabune.
Snaga mi je prostrujala tijelom,
sretno sam se smiješila
Kaubojevim izrazito plavim očima.
Bila sam k'o nova.
Mogla sma premjestiti planinu.
Kada smo skrenuli s parkirališta
vraćajući velika 'kolica' natrag na cestu,
nedostajali su mi samo bubnjevi
da naraslu energiju
upotrijebim korisno,
s obzirom da se šofera ne treba uznemiravati.
Zadnjim crvenkastim suncem obasjani 
veselo smo odvozili prema istoj adresi.
Večeras kada budem na operi u teatru,
isto ću biti svjesna divote tih različitosti koje živim.

link within

Related Posts with Thumbnails