OVO JE BLOG KOJI JE GODINAMA IMAO ISKLJUČENU OPCIJU KOMENTIRANJA.
NOVA SEZONA U MOM ŽIVOTU - NOVA PRAVILA.

27.11.2016.

Današnja mala slikovnica...


... za opušten završetak dana amo
i za miran početak radnog tjedna tamo.
More je nevjerojatno toplo,
zrak je mirisan,
boje su prekrasne,
baterije su mi napunjene.

25.11.2016.

Sanatorij


Čim sam ugledala ovu kuću,
oživio je jedan moj san,
koji vjerojatno nikada neću ostvariti.
Ova kuća bi, 
zapravo,
bila idealna 
za taj moj plan 
iz snova.
Ja sam životno dokazano stvorena
da otvorim
sanatorij.
Ne za bolesnike,
kojima treba ono baš liječnik.
Ne ni za zlostavljane,
koji trebaju utoćište.
Ne ni za beskućnike,
kojima treba krov nad glavom i hrana.
Ja mislim na sanatorij unisex tipa,
za one koji se
malo 'umore od života'.
Za 'puknuće filma',
koji apsolutno svi 
s vremena na vrijeme
 dožive.
Za privremeno stanje
'vode do grla'
kada bi najrađe
otišli preko vrata.
Ne zauvijek.
Nego ono... tren odšetati iz svog života.
Onaj osjećaj kada bi se teleportirali
u 'ono neko vrijeme kada smo bili bezbrižni',
ali smo ga prerasli.
Onda kada su nam brige 
bile svedene pod podnošljivije okvire,
samo to tada nismo znali.
Ono kad poželimo da nas 
nekakva ili stvarna majka 
prigrli, zagrli, stisne,
pa kaže da je pad sistema samo privremen
i da će skoro proći
i da nije ništa strašno,
da se samo trebamo 'rekuperati',
odnosno sabrati
i okrenuti sebi,
istupivši iz realiteta
na mali, samo mali tren.
Ono kada je dobro podsjetiti sebe
na neke zaboravljene radnje,
nešto složenije od pukog disanja,
a daleko jednostavnije od problema
koji su nas doveli u 'stanje'.
Ono kada se trebamo moći 
ponovno nasmijati,
ali glasno i zapravo,
bez ikakvog hinjenja,
da mislimo da ćemo se udaviti,
da hvatamo zrak,
da sebe čujemo kako hihoćemo.
Ono kada bi bilo prokleto dobro 
objektivno sagledati 
vlastiti život,
razmisliti malo suvislo,
a pri tome prepustiti nužne obveze
i one koji ovise o nama,
nekome drugome,
jednom rječju - odahnuti.
Odahnuće ne može trajati dugo,
ni vječno,
ali malkice bi 'dušu dalo'.
A, to bi se sve odvilo u sanatoriju.
Na nekoliko dana,
maksimalno tjedan dana, ako...
Bilo bi to mjesto koje bi moglo 'opravdati' ljude na poslu.
Jasno, oni bi uzeli slobodne dane,
godišnji odmor,
lažno bolovanje, 
whatever.
Došli bi s najnužnijim stvarima,
bez zadanog dress coda,
bez elektroničkih uređaja,
koje bi predali u sef
po dolasku.
Pravilo bi bilo da nitko nikoga ne zamara,
jer su svi došli odahnuti.
Sličilo bi to na starinske pansione.
Nikako kao hotel,
nikako kao bolnice,
nikako kao mondeno skijalište ili ljetovalište,
samo kao super udobna kuća,
gotovo kao da ste došli kod - svojih.
Onih svojih koji su maksimalno dragi i odteretni.
Kao na nekom sponatnom duuuugom vikendu,
jelo bi se za velikim stolom,
u nenaporno vrijeme.
Razgovaralo bi se međusobno,
o naoko beznačajnim stvarima,
a u stvari,
jako značajnim detaljima, crticama, sličicama iz života,
primjećivalo bi se oko sebe,
pa bi se i to prokomentiralo.
Slušala bi se muzika,
šetalo bi se, 
sjedilo u šezlonima u hladovini,
popodne odmaralo, kome treba,
kupalo u obližnjem potoku,
gledalo zalaz sunca,
podsjetilo na dokonost,
koja bi povratila izgubljenu snagu.
Pomagao bi tko hoće 
u malim stvarima,
kao serviranje jela,
odnošenje smeća,
pomaganje u manjim poslovima,
koje biste napravili da ste 
u privatnoj posjeti simpatičnoj rodbini.
Svakome bih se posvetila barem jednom na dan,
popričala,
nasmijala,
poslušala,
kazala nenametljivo, 
ako treba kazati nešto...
Smisao bi bio... povratak sebi.
Slabo sam ovo objasnila,
ali to nije za post na lepršavom blogu,
 to je cijela studija,
o svakom detalju koji bi se trebao zgoditi na tom mjestu.
Točno znam kako bi trebalo izgledati.
I znam koliko bi bilo utješno, okrepljujuće i poticajno.
I znam da bi se mnogi vraćali s vremena na vrijeme,
jer bi im jako dobro činilo.
Toliko o sanatoriju.
Ugodnu petkovnu večer želim salonskim gostima.


photos via  H E R E

24.11.2016.

Uz završetak dana kod nas, uz obiteljsko objedovanje lijevo i rano jutro desno dolje


Živim u starinskom stanu visokih plafona.
Kako bih promijenila žarulju 
nebu pod oblake,
nisu mi dovoljne zgodne Ikeine 
male drvene ljestve,
moram svakako dovući 
one zidarske,
metalne, 
što šuškaju 
i drmaju se 
pri penjanju.
Popnem se tako pod plafon,
pa siđem 
osloniti stakleni balon 
i istrošenu žarulju,
pa se opet popnem 
pod zamišljene oblake,
vrti mi se od niskog tlaka,
južine,
nerava,
čega li.
Onda ponovno siđem 
po kutiju za alat
mornarskoplave boje,
s puno pretinaca,
da uzmem kombinirke,
jedne od tri mogućih.
Onda se opet uspentramo,
vrtoglavica i ja,
zajedno.
Pridržavajući se lijevom rukom za plafon,
desnom nježno odvijem, 
mumljajući uspavanku,
ne bi li mi glatko sve išlo,
odnosno da odvratim misli od mantanja,
uz komade koji padaju
 izgoreno grlo žarulje, 
koje je zape(k)lo.
Tada opet siđem,
po novu žarulju.
Mračna je sredina dana,
jer su tmasti oblaci nasjeli
neelegantno
i nepoticajno
na grad.
I na moju punđu
na vrhu glave.
Sada se popnem ponovno 
zidarskim ljestvama
do Sv. Petra.
Instaliram novu žarulju.
Pa onda opet siđem.
Ne, nisam poludjela! ! !
Nego nema nijedne 
instrumentarke 
u podnožju ljestvi.
Ni tehničara.
Ni žive duše.
Uzmem opranu staklenu kuglu,
pa se opet cirkuski,
čak paradnim kretnjama,
jer se sprdam sama sa sobom,
još jednom uspnem,
ovog puta se smijem sama sebi,
pa nestane donekle i vrtoglavica
ili mi je skočio tlak,
pa se sve izbalansiralo u meni.
Iz pukog štosa 
siđem 
još jednom,
uzmem mobitel
i uspnem se akrobatski zavidnim stilom
natrag u oblake,
samo da bi se sebi narugala
i fotografirala 
'a peek-a-boo view' iza ugla,
pa ispod sebe
pripremu popodnevne posjete,
netipične 'apple pie',
koju sam brzinski zamutila,
čisto da zamiriše na jabuke i cimet.
U ime Thanksgiving Day-a!
Jerbo sam bila usvojila taj običaj,
udajom za Amerikanca,
pa i nakon njega to zadržala
kao podsjetnik
da treba biti zahvalan na koječemu.
I ja zbilja jesam.
Nekad i na bezazlenim stvarima.
Puno.
Svak tko je imao dane
kada je bio zahvalan
već i za hranu na stolu za djecu,
nikako ne može biti iskvaren 
kasnijim raskošnim životom
koji je, ah, tako odmarajući...
ali i ne zaboravlja nikada
osnovnu zahvalnost,
onu vezanu za manje lijepe uspomene,
pune brige i vratolomija,
koje razviju čudesnu kreativnost
i zbog kojih postaneš čarobnica,
pogotovo ako si u to doba bila
jako mlaaada majka
malešne dječice....
Ovo je prva godina da nisam 
na stolu imala bakanalije,
gospođu Tuku
i baš sve što uz nju ide,
onako origigi dobro ukomponirano,
ali, šira obitelj je kazala da je zauzeta
obvezama djece
i svojim poslovima.
Nisam bila žalosna.
No, tada sam odustala 
i od ideje 
da prijatelji sjede
oko stola,
jer sam promislila,
da možda postoji razlog 
da ove godine 
taj običaj ne bude 
tipično proslavljen.
Uvijek sve ima svoj razlog.
Ponekad ga treba poštovati.
Za žensku 'ćakulu'
i za miris doma,
ispekla sam pitu, onako...
Dok sam spremala zidarske ljestve,
koje mi idu na živce,
promislila sam kako postoji velika razlika
između mene i recimo moje matere i kćeri.
One bi osjećale radost i ponos 
nakon obavljenog 'muškog' posla,
a ja to ne osjećam.
Samo sam odahnula da se to obavilo.
Znam da se činim 
kao ona koja spada u 'one'
ili u one koje trebaju batlera.
Ali to nije istina.
Ja isto mogu
i što je najgore,
radim sve 'muške' poslove,
ali se s tim ne oduševljavam,
nego mi to silno ide na nerve!
Kod mene je i u tome jasna granica između dva spola.
I kad obavljam poslove iz skupine 'jačih'.
Uh.........
Happy Thanksgiving 💓

ALLIED


Film, za kojeg pouzdano znam, da će me opustiti.
E, pa - čekam ga.
Danas počinje prikazivanje u kinima.

23.11.2016.

Dvije riječi samo



Poplaćala sam račune
i ljutila se na neke nesuvislosti
koje nisu moja krivnja.
Spremam se na balet,
idem se odjenuti,
mada večeras neću nastupati,
pa ne trebam razgibavanje,
navlačenje tutu-a,
preglatke blistave pazuhe,
mada to zadnje jedino imam.
Na ovu vrelu južinu,
posve će mi goditi 
uranjanje u miris kazališta
i ublažene korake ljudi 
koji gaze tapeciranim podom.
I onda prepuštanje..........
Dok se oblačim i češljam,
pijuckam ostatak cappuccina,
ograničila sam misli 
na samo jedno,
ono što mi čini dobro.
Sve ovo stresno ignoriram ovog predvečerja.
Razmišljam
 je li istina 
da ako se nešto 
treba dogoditi i dogodit će se!?!
A, ostalo onda stvaaaarno 
nije ni bitno,
jer je ionako 'fake'!?!
Muziku koja me prati u spremanju,
dijelim direktno iz svog Salona
u virtualni Salon za durenje.
Imajte opuštenu,
ali i poticajnu večer,
molim vas.

19.11.2016.

Trenutak nas dijagnosticira


Samo da pitam prvo,
jesmo li mi jedini na svijetu 
kod kojih je još uvijek 
skroz normalno 
bivše dječje piđamice 
prekrojiti u krpe!?! 
Mislim da jesmo.

DOBAR DAN!

Ovo je isječak iz "Fanny och Alexander" Ingmara Bergmana.
Na 0:53 počinje-  Trenutak.
Bacite oko.
Koji sad Trenutak?

Jednostavan, 
koji nama 
u premodernoj svakodnevnici 
postaje 
nepoznat.
Enormna šteta.
Svi oni koji ga, 
nekim čudom poznaju, 
sretnici su.
I svima njima drugi, 
oni osviješteni, napredni, moderni, 
odnosno u skladu s vremenom, 
prokomenitraju eventualno uočen Trenutak
 s otrcanim:
"Joooj, tebe, uvijek ćeš ostati dijete..."
To kažu s malim snebivanjem i smijehom, 
onako površno.
Pod njihovim pogledom pretvaraš se
u zaigranog klauna veseljaka.
Koji mooožda i puno toga ne razumije.
Ili se nije razvio do kraja.
Dakako, u njihovim očima.
Osiromašeni su ti 
usklađeni pojedinci.

Držim da će se i ovo s Trenutkom
 polako vraćati u modu,
kao i kuhanje,
ali i kao odlasci na Tibet
nove terapije,
i treninzi 
povratka sebi,
oslobađanja od stresa,
micanja menađerskih bolesti,
traženja sebstva,
ispunjavanje nagle ispraznosti,
preslagivanje ljestvice vrijednosti.

Mi smo kao velevažno 
NADIŠLI Trenutke.
Jer preskačemo nebitno zbog napretka?
I nemamo vremena.
A vrijeme je novac.
I ovo i ono.

The Trenuci nisu nužno vezani uz dosadu, uopće.

Konačno, šteta je da postoji dosada 
kod određene grupacije,
ali, oni koji nisu 'isprazni' 
ne poznaju tu kategoriju,
kao i oni prezaposleni kako bi uopće preživjeli
i koji nemaju vremena 
ni promisliti kako se osjećaju.

Uzimam neku sredinu.
Govorim o onima, 
a znatan ih je broj,
koji ipak 
stignu razmišljati 
u pauzama života,
makar i na mali tren.

Uvijek kažem kako se mi, 
odrasli, 
u jednom trenu počnemo 
'igrati na odrasle'.
Na 3,4 sada postajemo
drukčiji.
Odrasli!
Time se odbacuju, 
potpuno nepravedno i nezdravo,
momenti koji spadaju 
u 'bezbrižno doba'.
Kao da se tako mora.
Kao da je to nepisano pravilo.
Ali i brzina i način života,
kao i hm, razvoj tehnologije
nas u tome podupiru.
Smijem se sada
u ovo oblačno subotnje jutro
blago i s dragošću, 
ne podrugljivo, 
niti s visine,
 da se razumijemo.

Koliko često 
i da li uopće,
uhvatite sebe da 
kao Alexander Ekdahl na 0:53,
u nekom svom trenutku,
u nekom životnom prizoru,
zastanete 
i promatrate nešto
što nije od životne važnosti...?
Nešto sitno.
Nešto nebitno.
Ali vama uočljivo.
Nije važno 
je li to neka ljepota,
je li to nešto što vas asocira na nešto,
je li to nešto što do sada niste još uočili,
je li to nešto što vas baš iskreno zanima,
a nije vezano uz 
zaradu,
plaćanje,
politiku,
pravno pitanje,
nabavku nužno potrebne stvari,
uspoređivanje s drugima,
obiteljske razmirice,
tiho nadmetanje,
pokušaj da dostignete i vi pažljivo aranžirani instagramski život drugih,
i ostalo.
Koliko ima u dnu vas 
onog čistog, prirodnog interesa 
za nešto što nije 
aktualno,
 (a, k vragu sve,  morate biti informirani i 'in')...
Da ne nabrajam, 
jer mi zbog oblaka 
koji su mi sjeli na čelo,
ne pada sve što bi trebalo
 na pamet 
i nisam nabistrija ove subote.

Divno je osjetiti da niste posve isprani 
modernim dobom
i svime što ono donosi 
u svoj svojoj
 naprednosti i brzini.
Divno je i kada pokušate, 
makar evocirati taj iskonski interes 
iz odživljenog tzv. bezbrižnog doba.
(Koristi li se još ovo 'tzv', čini mi se da je demode, nebitno.)

Ako imate Trenutke, spašeni ste!

Ako uhvatite sami sebe
da zastanete na tren,
da nešto uočite,
promatrate,
osjećate,
čudite se 
ili divite, 
bez da s ikim nužno prokomentirate,
onako...  samo za sebe - pa, vi postojite!

Svi koji nemaju vremena za takve 'gluposti, draga moja',
za oblake, 
dječju željeznicu u krug, 
kišu na listovima,
bubumaru na prstu kako se giba, 
nevjerojatne bore na licu starice koja čeka autobus, 
osjećaj zemlje u šaci,
ljubičasti kamen zlatnog prstena na izrađenoj ruci žene kod koje kupujete kupus, 
miris zapjenjenog mora nasuprot kavane u kojoj ste usidreni, 
uhvaćenu scenu dokumentarnog ili igranog filma posred popodnevnih obveza, 
češljanje lutkice vaše curice koja se igra s neelektronskim igračkama, 
sreću jer mirišu pečeni kesteni, 
slušanje kako vrije voda,
primijećen topli međusobni pogled starijeg para, 
ljubičasti okvir naočala medicinske sestre koja vam se uvijek nasmije, 
pjevanje bez sluha vašeg susjeda koje dopire do vas, 
podšalu u šali prijatelja,
eleganciju zelenog ukrasa na vašem klub stoliću i uspomene na davno putovanje, 
bla, bla, bla...
srećom da mi suze oči 
zbog dinstane 'kapule' 
jer su susjedi pristavili 
subotnji objed,
pa stajem. 
Pogađam što će danas biti na njihovom stolu.
Neki 'toć'.
Ako vas je The Trenutak potaknuo da promislite,
opet ste spašeni.

18.11.2016.

Hello?


(sačuvani tanjur za juhu bake Franke - za specijalna raspoloženja)
Dobro je da završava ovaj tjedan.
Bila sam bolna zadnja dva dana,
ono za na kauč,
i to strogo u ležećem položaju,
na što svaka dama ima pravo 
svako toliko.
Ništa neprirodno,
ali bogme, 
kada živiš sama,
shvatiš koliko je toga vezano 
uz postojanje 
još neke žive duše doma.
Mislim da ni u cijeloj zgradi
 nije bilo nikoga 
do danas.
Inače, novi susjedi renoviraju stan,
baš ga ono renoviraju,
uz rušenje zidova.
Cijela kuća,
sve u mom stanu,
sve biljke koje rastu u kvartu,
svi parkirani automobili
i svi koji prođu tuda pješke,
bijeli su.
I ja sam bijela.
I sve moje.
S prvog kata su kroz debelu žutu cijev
letili komadi zidova,
direktno u kamion parkiran ispod.
Tako da je moj automobil parkiran 
dalje niz ulicu,
odnosno gdje uhvatim mjesto.
Danas sam se natrpana vratila doma,
jer sam morala otići
do najudaljenijeg shopping centra
kako bih tamo vratila 
netom kupljeni 
mobilni telefon,
koji je - neispravan.
Drugi put u životu,
prodaju mi novi uređaj,
koji nije u redu.
Ne bojte se, 
to se vama neće dogoditi,
to je rezervirano samo za me!
Jedva sam to obavila,
lelujajući na nogama
i s vrtoglavicom,
pod tabletama za bolove.
E, sad... 
vratim se 
natrpana torbama s hranom
i ostalim kućanskim potrepštinama,
jer sam živjela bez ičega,
za vrijeme bolovanja.
I nisam ni ušla u kuću,
zvoni kućni telefon.
Mama zove da vidi jesam li živa,
jer je znala da mi je zlo,
a nestala sam
i ne odgovaram na raznorazne poruke.
Kad nemam mobitel!!!
I ja njoj ljubazno kažem,
da ću joj se javiti kasnije,
da moram sebi skuhati nešto toplo
i nahraniti se da mi dođe snaga,
jer mi noge klecaju.
Ona meni s razumijevanjem kaže
da sjednem,
da ne stojim na nogama,
ali da mora sa mnom popričati sada,
jer kasnije žuri na rođendan prijateljici...
Ne da se mater.
I ja usput govorim
kako sam srela Maman,
novu ženu bivšeg mi supruga,
i kako nisam mogla donijeti iz auta
vreću praška za rublje,
koju sam povoljno našla,
a koja teži 12,5 kg!!!!!!!
Hahahahaha...

- "Isuse, pa kako si to digla takva?"

Ja objasnim kako sam 
dopotezala do auta
i tamo ostavila.

- "Da ti nije palo na pamet sada to na kosti vući doma!"

Ja joj kažem da ne brine, jer nemam ni trunke snage.

- "Fino ću ostavit vrećetinu u autu, ne brini. Već me bole leđa, jer je nezgodna za uvatit."

- "Naravno! Neka stoji u portapakiju!"

- "Jasno. Pa kad stavim robu u mašinu,
šta mi je otić tren do susjedne ulice
di san parkirala
i lipo uzest u plastičnu dozicu koliko mi treba
i ubacit u mašinu!?!
Ka iz ormara.
A, usput i prošetam!"

Ona umrla od smijeha.

Užasno je živjeti sam.
Ali, na sve se čovjek navikne.
Navikne se i živjeti bez najdražih.
I bez ljubavi.
Navikne se živjeti u svim mogućim uvjetima.
Tek učim kako se prestati žaliti.
Ali, napredujem i uspijevam.
Ovo se samo šalim na svoj račun:) 

link within

Related Posts with Thumbnails