Jučer je bila subota

Kad je meni 'nešto',

naučio me život

da sama sebi moram pomoći

snagom iz pete,

a ako je ni tamo nema,

onda je 'zaglumim', 

hineći hrabrost, snagu, energičnost, ovo, ono,

pa sebe nekako privolim
 da se inficiram hinjenom energijom,

dok - oživim.

Jučer je bila subota,

čuveni dan kada svi polude od sreće 

što ne moraju (većina) na posao

ili (manjina, nažalost) što provode taj dan u krugu svoje obitelji,

prosjek se povede za prosjekom pa odu na ulice ('špicu') potražiti ispunjenje dana.

Molim vas, nikako ovo shvatiti kao otrovno (!), 

jer nema toga u ovim rečenicama.

Samo ja u svom Salonu govorim što mislim,

što radim i uživo, otkako sam postala svjesna da sam odrasla

i da mi neće otac iznenadno odgojnom začepiti usta.

Međutim, kako me svi salonski gosti ne poznaju uživo, 

napominjem, kako ne bi bilo zabune.

Daklem, moja obožavana obitelj više ne živi sa mnom.

A, na 'špicu' ne idem, stvara mi nervozu.

I onda ja odšetam ranim jutrom među brodove,

to mi dobro djeluje,

bez obzira na vremenske uvjete ili doba dana.

U subotnje jutro 

odšetala sam 

među ljuljuškajuće ljepotice.

Ništa se nije čulo, 

jer nije bilo ni daška vjetra.

Sušila su se jedriličarska odijela 

pred hangarom kluba

koji je razjapio golemi ulaz 

tek pri povratku.

Definitivno sam bila jedina žena tamo.

A, skoro i jedina osoba.

Rijetki su nešto radili 

oko svojih malih brodica

'na suvo, na važima'.

sjedeći u prastarim udobnim kombinezonima,

na drvenim 'bančićima'

i tiho radeći,

jer se nisu čule ni nekakve brusilice.

Promicala sam među redovima brodova,

kao među prepunim policama 

dobroopskrbljene samospoluge,

samo nisam gurala kolica,

niti gledala cijene.

S rukama u džepovima 

lanene jakne naslijeđene od brata,

koja izgleda kao vintage kineska uniforma,

hodala sam nečujno.

Svakim metrom bila sam osvježenija.

Sasvim je dobar osjećaj

znati da nećeš nikoga sresti,

kada tako izađeš 
u filmsku samalačku šetnju ranim jutrom,

a ne izgledaš nimalo filmski,

nego tobože 'incognito'
 iza tamnih naočala,

s kosom bezvezno pokupljenom u polupundžu.

Na prvoj punti,

dvojica su, 
koncentrirano nagužena,

 u niskim krpenim sjedalicama,

lovila ribu u tišini.

Letimično su me pogledali 

s malim sažaljenjem,

kao da nisam 'sva svoja'.

Približavajući se najudaljenijoj točki 

moje rute

i prolazeći mimo malo boljih jahta,

prene me glas zdesna:

"Alo, šinjorina, pomalo..."

Skoro sam se spotaknula na ništa.

Simultano sam se u sebi nasmijala:

"Jasno, pa ovo je mali grad gdje se svi znamo."

Zastala sam pred motornom jahtom 
i popričala,

držeći dlan iznad očiju 

da vidim čovjeka 

kojeg nisam vidjela 

pitajbogakoliko godina.

Ljubazno sam odbila poziv da razgledam

unutrašnjost njegove jahte,

ne zbog toga što sam besprizorno izgledala,

nego neki ljudi su striktno vezani 

za neke od bivših bračnih života

i neka tamo i ostanu.

Drago mi je bilo sresti 
to simpatično lice,

pa sam sva vesela nabrala 

nekoliko grančica masline,

tamo gdje se to ne smije.

Ali, nitko me nije mogao vidjeti neposlušnu.

Turnula sam 
manji naramak maslina 
u džep lanene kinske radne bratove jakne,

odakle je virila

kao iz košare za povrće,

kada se ista treba fotografirati 

kao navodna nonšalantna slika 
za Instagram.

Na povratku iz šetnje,

promislila sam koja je sreća 

što u kosi nemam figaro 

koji mi pravi lokne,

dok navlačim ekstra cipele

koje će biti dostojno zapažene,

žureći subotnje skockana 

u nucleus grada,

nego u patikama 
gazim čvrsto zemljom,

 a ništa me ne tišti.

Barem što se tiče stopala.

Tog istog dana,

posve obični ručak,

na licu mjesta sam 

spontano pretvorila 

u mali 'pufnasti' doživljaj,

jer to spada u ono 

'truditi se da budeš dobro',

bez obzira na sve.

I onda budeš... dobro.

French kiss

U mom Salonu uvijek je sunčano.

I kad nije.

Da ne pridajem sebi nadljudske sposobnosti,

to je samo snalažljivost preživljavanja duše.

I to ne treba shvatiti s nikakvom

 skrivenom porukom,

dakle, nisam depresivna osoba,

samo kad me 'stisne srce jako',

izvlačim iz pete,

kroz zahvalnost za život,

onu nepostojeću radost.

Jedino tako možeš sebe pridići

i nastaviti hodati dalje,

u svim uvjetima.

I tako ja gazim svijetom.

Od nejakih tek dvadesetih svojih,

potpuno drukčija,

od tada nemilo hrabra,

jer ne ispuštam iz ruku dvije male ručice,

svaka u po jednu moju,

koje su u međuvremenu 

samo vizualno narasle,

jedna na moju veličinu

i jedna dvostruko veća.

No, to je samo na oko tako.

Obje stoje meni unutar šaka,

potpuno, sigurno, pristalo, nježno i čvrsto.

Dok god me ima,

a vrlo vjeorjatno i poslije.

Jer te moje šake pokazale su se kao vrlo jake i moćne.

Iako nisu origigi bile.

Bile su nespretne možda,

nespretne od nesigurnosti ili strahovanja,

prije nego sam obuhvatila ove dvije male.

Tada su se preobrazile,

u ravne rukama zemljoradnika,

onih ozbiljnih 

koji od toga žive.

Bitno je znati kada treba skinuti prstenje

i bespoštedno zaorati.

I kada boli.

K vragu i nokti.

I prirodni i akrilni i svi.

Što će ti nokti za izlog,

ako te još i ta trivijalnost omete u rovanju,

ponekad tako prokleto bitnom za život.

Lako je oprati ruke,

nasapunanom četkicom istrljati nokte,

namazati ih kremom

jer onda izgledaju tobože njegovane,

ukrasiti ih prstenjem 

i otići na popodnevnu kavu

s prijateljicom iz mladih dana,

s kojom me vežu i uspomene

na naša dva oca,

tada vrlo moćne face našega grada.

Hahaha, prezime je otvaralo vrata

bez da smo to i tražile.

Oba zgodni uglednici,

neprikosnoveni zafrkanti,

i užasno strogi očevi

na čiju se uspomenu i danas 

virtualno ustanemo 

kad ih se sjetimo.

Ne samo iz poštovanja,

nego i da ne 'stradamo',

jer besposleno dokoličarimo pijuckajući kavu,

što su oni smatrali nedoličnim gubljenjem vremena,

pokušavajući odgojiti 

praktične, vrijedne, pristojne, radišne žene.

Koliko su uspjeli,

nas dvije znamo.

I to je dovoljno.

Dok sam čekala kćerku poznatog i moćnog oca,

sjedila sam potpuno sama 

u vrtu "Perivoja".

"Ideš popodne u PeriBoj?", pitala me kći negdje oko kuhanja pileće juhice za dušu.

Naravno da u svemu treba prepoznati ljepotu

pa je još i pokušati upiti.

Ponekad kada nismo tog elastičnog dosega,

nasilno treba primijetiti.

Polako nasilno postane primljeno,

a primljeno otopli stvrdnutost oko srca.

Najljubazniji konobar na svijetu,

donio mi je mekanu dekicu boje kakaa,

Nescafe od vanilije

i 'cream crepe cake'.

Slušala sam kako dumaju kapi kiše 

na svijetlu tendu nad glavom

lijepog oblika koji podsjeća na kakav glorijet.

Bludjela pogledom po engleskoj tratini,

dosta uspješno održavanoj,

fontanici,

bugenvilu,

palmi,

bršljanu,

složenim stolicama,

jer nitko ne sjedi vani,

osim mene,

a onda nas.

Ta odvažnost nam je ostala od onog strogog odgoja, valjda.

U glavi mi se pojavila ova pjesma 

i scena krupnog vinogradara,

koji zaljubi u sebe Meg Ryan.

Promislila sam na njegove ruke

i French kiss.

Single life

Već sam jedan 

vrlo kratki

 period 

ne tako davno

živjela potpuno sama,

no to je bila,

valjda,

generalna proba.

Evo me opet!

Nakon cijelog života,

kako nikada nisam sama,

jer sam uvijek bila udana,

otvorih 

stranicu 

novu.

Na generalki sam bila malo kao otužna,

sada sam svojski prionula single lifeu.

Ono iz početka,

 aktivirala sam se 

i ne smije biti to loše.

Otkinula nekih tridesetak centimetara kose,

promijenila stil u glavi,

vidim da su mi i kretnje drukčije

i unatoč privatnim problemima...,

odbacila sam terete prošlosti iz jezivo zahtjevnih priča,

ali i svoje godine i to 'dobre ruke',

skoro sam kao u mom 

najsretnijem periodu u životu

na drugom kraju svijeta.

Dugujem to Reici.

Mislim, sad ili nikad!

SAD!

I u najsitnijim stvarima primijetim promjene kod sebe.

Jesu li to bačene (i ostavljene!) patike ispred ulaza u kadu,

je li to čitanje knjige uz ručak na balkonu,

maaalko začuđena što soliram

i nikome ne serviram,

pa se smijuckam,

dok se sunčam između pljuskova

i kao nikada koristim tu divnu terasu...

gdje li je do sada bila..!?!

Sve ostalo što upravo preobrćem iz privatnog života,

sigurno bi vam se svidjelo.

Idemo, Rea!

Još jednom neispisana stranica! ! !

Sretno mi u pisanju mog novog života...

mislim da sam zaslužila.

Kao i svi, uostalom...

Ivo Andrić

Šum borova i miris pečene tuke apsolutno čine subotu

Subota je u mom domu,
u mom životu, ovom novom.
Bauljala sam zadnjih tjedana tim istim životom.
Mislim, bauljam još, nisam stala.
Zapravo, nisam nikad manje stajala.
Konstantno sam u nekim zadacima.
Većina mi je obveza,
a ostatak sama kreiram,
k'o iz rukava.
Ono kada si toliko napetih struna,
da ne govorimo o nervima i osjetilima sada,
da se ne smiješ zaustaviti.

Fwd sve to, 
rekli smo da je osvanula subota.
Sunčano vrijeme zamijenilo je šezdeset i drugi put južinu,
u svega nekoliko dana.
Odvezla sam sebe novim autom 
boje koja mi pristaje,
onamo gdje dugo nisam zalazila.
Kupovala sam u nekadašnjem kvartu,
gdje smo imali kuću
opasanu zidovima španjolskog stila.
Natrpavši prtljažnik,
sama od sebe sam krenula,
prema moru.
Trebala sam prozračiti misli, 
sinuse, 
uho u kojemu mi je pronađen pauk prije dva dana,
srce, 
dušu, 
kosu užarenu od feniranja.
Zbog ovog zadnjeg poteza,
jasno da sam sada malo kao prehlađena.
No, ta ludost uvijek nadjača zrelu razumnost...

Upijala sam s uzvisine 
svoj nekadašnji kućni pogled,
s nešto nižeg nivoa,
uopće ne zbog ikakvog evociranja uspomena,
jer ja sam svoje uspomene vrlo jasno uvijek pohranila,
bez ostatka.
Samo zbog ljepote koja regenerira.
Toliko modrine,
 toliko sjaja, 
toliko energije,
toliko moći
u svemu što je bilo ispod mene,
dok sam stajala na 'komandnom mostu',
slušala cvrčke koji će vjerojatno cijelu zimu pjevati
u skladu s klimatskim promjenama,
slušala šum valova
koji su dopirali do mene,
gore visoko
i prije nego sam im prišla.
Bila sam tamo sama,
praktičnije odjevena od Catherine
i bez Heathcliffa na obzoru.

Kada sam puno poslije 
ošamućena stigla kući,
smijala sam se sama sa sobom,
priređujući ručak za četvero.
Nakon jutarnjeg mediteranskog vjetrenja,
ja sam 'kulerski' priredila ručak 
karakterističan za sjeverni dio 
naše zemlje,
činilo se kao da sam na snimanju neke emisije,
a ne u stvarnom životu,
dok u japankama 
u sunčanom domu 
poslujem.
Prežgana juhica, purica s mlincima, dinstani kiseli kupus 
i zamotala sam tren štrudlu od jabuka.

Kuća je mirisala na Božić,
a ljudi oko stola 
bespoštedno su me hvalili 
i uuuummmmmuhali 
i jeli kao termiti.

Gledala sam ih, 
nenametljivo, 
praveći se da ih
 normalno gledam
i u skladu s razgovorom,
a u biti sam shvatila 
koliko me ispunjava 
njihovo uživanje,
punili su mi opasno ispražnjene baterije.

Ovo je vrijeme obiteljskih rođendana
i sutra pohodim jedan, bliski.

Kasni je sat,
polako završava dan,
moj uvijek s jednakom mišlju.
Volim te.

I moj drugi ptić odletio iz gnijezda!

Zadnje vrijeme prepuno je događaja.

Neke nisam preživjela.

Na neke sam pala u nesvijest.

Neki su odlični, ali teški.

Nijedan nije za javnost,

osim zadnjeg:

moj prvorođena ptičica spakirala je 

svoju djevojačku sobu, 

djetinje uspomene 

i zatvorila ovo poglavlje života.

O svemu tome nikako ne trebam pisati,

što je razumljivo.

Ostavimo emocije neka se razgranaju nebom i mnome.

Telegrafski i veselo...

Jučer sam skuhala ručak 

koji odgovara podneblju 

njezinog dečka,

odabrala jednostavnost svega,

da bude snošljiviji umor 

koji se danima proteže, uz kutije,

ručali smo kiselu repicu s grahom

i debeljuškaste obične domaće palačinke s marmeladom.

Jutros su odseljavali njih dvoje mladih

u stan s pogledom na park.

Kiša nije omela ništa.

Danas nas je ručalo 

više sudionika 

za mojim stolom,

svi iz obitelji,

nakon nošenja kutija.

Pećnica je krahirala,

pa se focaccia ispekla u susjedovoj.

A onda je ona pokupila zadnje 

ručnike, kuhinjske krpe i plahte,

pa rekla odlučno:

"Dođi, majko da se poljubimo!"

Stisnule smo se snažno.

Ostale smo nona Mia i ja.

 Stale smo na kišni prozor

i gledale s divljenjem,

smijući se,

kako "naša slika mala"

 sjeda u zeleni automobil,

on sjedne do nje,

auto prepun stvari,

fino komplicirano izađe s parkinga,

pa krene nizbrdo

i dva puta nam trubne,

hahahah!!!

Napomena - prije devet (!) godina je položila vozački ispit

i nikada, ali nikada nije vozila,

ali sada je štreberski sebe sjela za volan

 i na brzinu sebe podučila

jer je shvatila da joj treba!

Nona Mia je prokomentirala:

"Lipo je potrpala lancune i šugamane,

i muškoga kraj sebe,

pa odjezdila u svoj život

i nije zaboravila ni trubnit',

još onako cila koncentrirana na vožnju!"

I nije bitno što živi u istom gradu,

bitno je da je danas 

zapečatila 

dosadašnje poglavlje

i otvorila vlastito.

Bravo, Miaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!

Za SVE što si napravila do sada - moj duboki naklon.

                                                               tvoja mama