Kad je meni 'nešto',
naučio me život
da sama sebi moram pomoći
snagom iz pete,
a ako je ni tamo nema,
onda je 'zaglumim',
hineći hrabrost, snagu, energičnost, ovo, ono,
pa sebe nekako privolim
da se inficiram hinjenom energijom,
da se inficiram hinjenom energijom,
dok - oživim.
Jučer je bila subota,
čuveni dan kada svi polude od sreće
što ne moraju (većina) na posao
ili (manjina, nažalost) što provode taj dan u krugu svoje obitelji,
prosjek se povede za prosjekom pa odu na ulice ('špicu') potražiti ispunjenje dana.
Molim vas, nikako ovo shvatiti kao otrovno (!),
jer nema toga u ovim rečenicama.
Samo ja u svom Salonu govorim što mislim,
što radim i uživo, otkako sam postala svjesna da sam odrasla
i da mi neće otac iznenadno odgojnom začepiti usta.
Međutim, kako me svi salonski gosti ne poznaju uživo,
napominjem, kako ne bi bilo zabune.
Daklem, moja obožavana obitelj više ne živi sa mnom.
A, na 'špicu' ne idem, stvara mi nervozu.
I onda ja odšetam ranim jutrom među brodove,
to mi dobro djeluje,
bez obzira na vremenske uvjete ili doba dana.
U subotnje jutro
odšetala sam
među ljuljuškajuće ljepotice.
Ništa se nije čulo,
jer nije bilo ni daška vjetra.
Sušila su se jedriličarska odijela
pred hangarom kluba
koji je razjapio golemi ulaz
tek pri povratku.
Definitivno sam bila jedina žena tamo.
A, skoro i jedina osoba.
Rijetki su nešto radili
oko svojih malih brodica
'na suvo, na važima'.
sjedeći u prastarim udobnim kombinezonima,
na drvenim 'bančićima'
i tiho radeći,
jer se nisu čule ni nekakve brusilice.
Promicala sam među redovima brodova,
kao među prepunim policama
dobroopskrbljene samospoluge,
samo nisam gurala kolica,
niti gledala cijene.
S rukama u džepovima
lanene jakne naslijeđene od brata,
koja izgleda kao vintage kineska uniforma,
hodala sam nečujno.
Svakim metrom bila sam osvježenija.
Sasvim je dobar osjećaj
znati da nećeš nikoga sresti,
kada tako izađeš
u filmsku samalačku šetnju ranim jutrom,
u filmsku samalačku šetnju ranim jutrom,
a ne izgledaš nimalo filmski,
nego tobože 'incognito'
iza tamnih naočala,
iza tamnih naočala,
s kosom bezvezno pokupljenom u polupundžu.
Na prvoj punti,
dvojica su,
koncentrirano nagužena,
koncentrirano nagužena,
u niskim krpenim sjedalicama,
lovila ribu u tišini.
Letimično su me pogledali
s malim sažaljenjem,
kao da nisam 'sva svoja'.
Približavajući se najudaljenijoj točki
moje rute
i prolazeći mimo malo boljih jahta,
prene me glas zdesna:
"Alo, šinjorina, pomalo..."
Skoro sam se spotaknula na ništa.
Simultano sam se u sebi nasmijala:
"Jasno, pa ovo je mali grad gdje se svi znamo."
Zastala sam pred motornom jahtom
i popričala,
i popričala,
držeći dlan iznad očiju
da vidim čovjeka
kojeg nisam vidjela
pitajbogakoliko godina.
Ljubazno sam odbila poziv da razgledam
unutrašnjost njegove jahte,
ne zbog toga što sam besprizorno izgledala,
nego neki ljudi su striktno vezani
za neke od bivših bračnih života
i neka tamo i ostanu.
Drago mi je bilo sresti
to simpatično lice,
to simpatično lice,
pa sam sva vesela nabrala
nekoliko grančica masline,
tamo gdje se to ne smije.
Ali, nitko me nije mogao vidjeti neposlušnu.
Turnula sam
manji naramak maslina
u džep lanene kinske radne bratove jakne,
manji naramak maslina
u džep lanene kinske radne bratove jakne,
odakle je virila
kao iz košare za povrće,
kada se ista treba fotografirati
kao navodna nonšalantna slika
za Instagram.
za Instagram.
Na povratku iz šetnje,
promislila sam koja je sreća
što u kosi nemam figaro
koji mi pravi lokne,
dok navlačim ekstra cipele
koje će biti dostojno zapažene,
žureći subotnje skockana
u nucleus grada,
nego u patikama
gazim čvrsto zemljom,
gazim čvrsto zemljom,
a ništa me ne tišti.
Barem što se tiče stopala.
Tog istog dana,
posve obični ručak,
na licu mjesta sam
spontano pretvorila
u mali 'pufnasti' doživljaj,
jer to spada u ono
'truditi se da budeš dobro',
bez obzira na sve.
I onda budeš... dobro.