Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

21. 07. 2017.

Oblizujte se sa 'Zucchini noodles with shrimp' / Pitanje dana



Jučer mi je kći rekla jedan recept.
Sto puta sam vidjela rezance ilitiga špagete od tikvica,
mahom sa 'šalšom',
pogotovo kod onih koji su na dijetama,
ali - ovaj recept me je neodovljivo podsjetio 
na neke od najboljih restorana po svijetu,
u koje sam zalazila 
dok sam živjela 
vrlo 
raskošno.
Vrlo znači filmski raskošno.

Recept...
Kad sam danas,
posudila rezalicu za Julienne povrće,
pa spravila sebi taj ručak,
mada živim sama,
glasala sam se.
Od gušta.
To je taaaaaako prokleto dobro,
tako sofisticirano jelo,
tako plemenito usaglašeni okusi,
da sam zabacivala glavu, 
sklapala vjeđe 
i mmmmhala.
Bila sam mokra s kupanja i raščupana i u neredu, bosa i bezvezna,
ali sam jela 
jedan od najboljih ručkova na svijetu
i poslužena vrlo lijepo,
kao da mi je dobar Chef skuhao, 
a vrhunska posluga mi udovoljila.

Jedan štos je u - maslu.
Drugi štos je u ugrizu u PRAVILNO I NEPOGREŠIVO kuhane repiće (shrimps),
koji ti pod zubima prsnu s najvećim guštom,
a sustigne ih tanahni okus tikvica u tankim tragovima,
koje isto treba skuhati al dente.

Dobila sam poruke na mobitel,
između ostalog jedna:
"Rea, gladan sam. 
Ubila me ona fotka tikvica i škampi. 
Lud sam od tih fotki kod tebe..."
Jer, sam na Facebooku objavila jednu sliku današnjeg ručka.
Ovog trena vidim koliko ljudi pita recept, čak i muškarci!

Hm... ovako,
ovo jelo će moći pripremiti samo oni koji znaju dobro kuhati,
jer je 'od oka' 
i koji znaju što je ludilo gurmanski zalogaj,
jer: 
reći ću, po prilici, 
a recept tipa prstohvat soli, 3 žlice ovoga, 2 žličice onoga, 15 dag toga - nemam.

Da ste sa mnom u mojoj kuhinji,
ja bih vam pričala
 dok kuham za nas,
a vi pijuckate rashlađeno bijelo vino 
u zamagljenoj tanahnoj čaši
i 'ćakulate' sa mnom,
koja se vrzmam oko štednjaka.

"Staviš maslo i to obavezno i ne štedi,
sada moraš zaboraviti sve 
iz naše mediteranske prehrane
i ono od naših starih,
je, je, OK je, maslinovo ulje je zakon i ja ga 'pijem',
ali sad makni te autohtone lipe mušice, tren.
Na maslo očišćene repiće, ove ili one.
Sa strane s rezalicom pripremi 'špagete od tikvica'.
U repiće još ide češnjak (puuuuuno manje nego bi baba tvoja..),
crvenog papra ili chilli papričice malo, fino je kad je 'spicy',
soli jasno,
pola limuna pri kraju obavezno,
a kraj je strahovito brzo,
petrusimula koji je toliko usitnjen da ti je nelagodno,
jer se vidi da si to ručno radio 
kad si bio ljut na nekoga.
I onda špagete od tikvica ubaciš u to,
promiješaš s hvataljkama,
paziš da ti od miomirisa,
sline ne curnu u jelo, odmakni se dovoljno.
I nakon pet minuta
ili i manje, od oka odredi,
go to vo jeeeee!!!
Poslužiš kraljevski i imaš osjećaj da si 
na nebesima,
ali doista,
bez pretjerivanja.
Može se koji listić pravog parmezana 
nehajno baciti iz zraka na jelo,
iako ne bi trebalo,
neka vas u svemu vodi hedonizam.
Maslac je ključna figura."

Sad se sjetih jednog nelošeg restorana u Vegasu,
gdje im je girice Air France donosio
dva puta tjedno,
pa ti vidi....
Cijene su bile do tog aviona Air Francea u letu.
Slike su s kasnog ručka, u suton.
Tada je bio Bartolotta, sad je Costa di Mare,
slike nove - klikni.

Jutros sam se probudila kao da sam na odsluženju kazne,
pa sam se iz sna prenula i shvatila da sam zatvornica.
A, sada sam, samo zbog ručka,
još uvijek sva - famozno! ! !

Pitanje dana:

" Mislite li da je dobar tretman rezerviran samo za one koji imaju pare?"

* Potrudite li se da ste dobro tretirani (vi i vaši) bez obzira čime raspolažete!?!

* Svaki segment vašeg života 
može uz volju i nešto truda biti savršeno privlačan! 
Probajte uložiti trud, isplati se. 
Nakon nekog vremena osjećat ćete se rajski. 

* Možda vam se konačno učini da - živite kako dolikuje. 
Ali, ne za druge, nego za se!



"Molim vas još jedan cappuccino i tri keksića, Gerard!
Bit ću na terasi.
Hvala."

18. 07. 2017.

Mobiteli - crne kutije / Film za preporuku/ Ruralni obrok /Pitanje dana


via HERE
via HERE
via HERE


Pametan, odličan, u skladu s vremenom film,
koji bi mogao biti i dobar kazališni komad,
nagrađeni film,
koji baš zgodno i nezgodno 
potakne svakoga 
na razmišljanje
u privatnoj sferi,
onoj nezgodnoj, dakako.

Režiser pri kraju odalami pljusku - upozorenje.

Vrlo interesantan i preporučam ga zdušno.


Cca - na uobičajenoj prijateljskoj večeri,
došlo je do bedaste ideje
da svi izvade svoje mobitele na stol
i da svaku dobijenu poruku glasno pročitaju,
a na svaki poziv se jave i razgovaraju,  ali 'na razglasu'.

*Mobitel - najprivatnija STVAR koju imamo!

*Mobitel - crna kutija.

*Mobitel - čuvar naših tajni u uređaju 
koji je na dohvat ruke onima 
koji te tajne ne smiju saznati.

*Mobitel - aparat kojemu stavimo šifru, 
da bismo sakrili privatnost ispred najbližih,
 a često kažemo da je to zbog djece.

*Mobitel - koji je naša memorija, duša, intima, sve.

*Mobitel - stvar s kojom obavezno idemo i na zahod.

*Mobitel - koji je uvijek na oku, više nego ijedna druga stvar.

*Mobitel - predmet podložan provjeravanju, 
dešifriranju 
i sličnim detektivskim radnjama 
u kućnoj radinosti, 
onih koji kontroliraju partnera, 
a time zapravo preuzimaju roditeljsku ulogu 
ili ulogu skrbnika u popravnom domu 
pa na silu, a ne voljno 
'drže' parntera uz sebe. 
Prestanite s tim!
Imajte hrabrosti dopustiti da je netko s vama, jer to - želi, a ne mora.

*Mobitel - telefon koji može promijeniti život, status, ugled, brak, scenarij.

Odgledajte ovaj film.
Imate ga i s prevodom, besplatnog.
Odličan je.
Iz više razloga.

Pitanje dana:

"Priznajte sebi. biste li mogli, bez pripreme, ovog trena, podastrijeti svoj mobilni telefon svom partneru?"

Ne tresite se. Ovo je samo pitanje koje nikome odgovoriti nećete.

Ako me ne osnaži danas pašta fažol, neće ništa.
Bitno se nahraniti, u (već dugotrajnijoj) fazi 
koja zahtijeva moj emotivni angažman.
Ruralno se nahraniti.
Ruralno jest utješno.
Utješno jest nužno.
Nužno znači spas.
Spas je poistovjećen s preživljavanjem.
Preživljavanje je potrebno jer imam budućnost.
Budućnost je uzbudljiva.
Uzbudljivost me prati cijeli život.
la la la

Za večeras, dan nakon jezivog požara koji je ozbiljno priprijetio mom gradu, laganini, glatko, pitko, senzualno... pjesma iz jako dobre serije.
Mirnu noć svima želim!

Štivo uz kavu


TURCI I PARTIZANI PRED SPLITOM

AUTOR TEKSTA: Boris Dežulović


Izvor: N1/Ivo Cagalj/PIXSELL


Kako se neka država računa ozbiljnom?

Postoje za to razni indeksi i indikatori, testovi, formule i brojni primjeri. Ozbiljna je država, recimo, ona koja ima razrađen sustav socijalne zaštite slabijih i nemoćnih građana, ili ona u kojoj svaki manji gradić ima kino i knjižaru. Ili, štajaznam, ona koja subvencionira život u svojim udaljenijim i nepristupačnijim dijelovima. Definicija ozbiljne države mijenja se, a očekivanja spuštaju što je neka država neozbiljnija. Za Republiku Hrvatsku, na primjer, ozbiljna je država već ona u kojoj golemi požar s planine siđe u drugi grad u zemlji i zahvati rubne kvartove, dođe do zgrada, trafostanica i benzinskih pumpi, a ne moraju ga gasiti sami građani, stanari nebodera i navijači lokalnog nogometnog kluba. Za Republiku Hrvatsku, ozbiljna je država ona koja za takve situacije – požar dakle u drugom gradu u zemlji - ima razrađen sustav, opremljenu vatrogasnu službu i dobro organiziranu vojsku.

Postoje tako razni indeksi i indikatori, testovi i formule, postoji bezbroj primjera koje pokazuju obeshrabrujuću neozbiljnost i potpunu disfunkcionalnost slavne hrvatske države, ali malo koji bio je tako ekstreman kao prizor iz njene povijesti od nedjelje, 17. srpnja oko osme ure navečer, kad je vatrena stihija nošena snažnim vjetrom s obronaka Mosora sišla u Split, zatvorila prilazne ceste i stala nadirati u gradske kvartove Kilu i Mejaše: u trenutku kad je predsjednik Vlade Andrej Plenković u središnjem Dnevniku udobno zavaljen u stilsku fotelju govorio kako će, „ako bude potrebno, biti poslana i dodatna pomoć“ – upadljivim naglašavanjem „sredine turističke sezone“ jasno adresirajući svoju državničku brigu - stanari POS-ovih nebodera na Kili, na ulazu u Split, sami su razvlačili crijeva iz hidranata u svojim portunima, pa uz pomoć pripadnika Torcide gasili divovske plamene jezike što su im došli do samih zgrada.

Taj prizor, eto – u kojemu, ponavljam, katastrofalni požar hara u drugom gradu u državi, a gase ga sami stanari zgrada, kojima onda u pomoć priskaču navijači lokalnog nogometnog kluba – potpuno je ogolio upravo veličanstveni besmisao hrvatske države kao servisa hrvatskih građana. Letvica očekivanja nije spuštena nisko, već je na samom tlu: ako od države ne očekujete da vam nađe posao, izliječi bolesno dijete ili ponudi zaštitu od gramzivih bankara, očekujete barem, jebemumater, da vam ugasi divovski požar pred zgradom. Ili da to uradi barem u drugom gradu u zemlji.

Više, naime, nije riječ o tome da od države očekujete dobar, lijep, ispunjen i dostojanstven život, već – kako bih rekao - sam život. Goli život, bilo kakav. Osnovne vitalne funkcije.

Provjera ozbiljnosti hrvatske države izvedena je pri tom u gotovo laboratorijski kontroliranim uvjetima. Sedamnaesti srpnja aritmetička je sredina ljeta, ozbiljna kiša nije pala mjesec dana, zemlja je ugrijana na trideset i kusur Celzija, i ona poslovična „borova šuma, makija i nisko raslinje“ suhi su kao parafinske šibice. Nakon što je tako pripremljen teren, Dalmacijom je stala puhati snažna bura. Danima. Suho raslinje i borovina na planinskim padinama točno na trasi jakih bura, usred ekstremno vrelog i suhog ljeta, idealni su, upravo laboratorijski uvjeti za katastrofalni požar.

Onda je, ne biste vjerovali, planuo katastrofalni požar. Kako je provjera ozbiljnosti hrvatske države izvođena u laboratorijskim uvjetima, požar nije planuo u nekoj zagorskoj vukojebini iza sedam gora, niti na nekom pučinskom otoku, već nadomak velikog grada, pače drugog grada u državi. Cijelu noć požar je tako nošen burom divljao okolnim selima i došao do Žrnovnice, nadomak Splitu. Onda je cijeli dan nošen burom divljao oko prigradskih naselja i predvečer stigao do predgrađa. Onda je navečer ušao u sam grad.

Ništa, shvatili ste, nemoguće i nevjerojatno. Nije se na Mosoru aktivirao deset hiljada godina uspavani vulkan, nije na Tugare i Žrnovnicu pao asteroid veličine poljudskog stadiona, nije s Klisa na Split iznenada navalila osmanlijska konjica pod zapovjedništvom strašnog Murat-bega, niti su se padinama Mosora iznebuha „sa svih strana“ spustile „čete partizana“. Samo je po snažnoj buri usred vrućeg i suhog srpnja planula vatra. Prirodna katastrofa neočekivana po prilici kao da je usred zime pao snijeg u Lici. Ili da je, štajaznam, usred proljeća na županijskim izborima u Dalmaciji pobijedio HDZ.

Nije pri tom – laboratorijski su uvjeti precizno uređena stvar - požar u gradu buknuo iznenada, nije iz čista mira eksplodirao deponij na Karepovcu, niti je srpska avijacija podmuklo, bez objave rata, zasula Split napalm bombama. Više od dvadeset sati ognjena je stihija, svakakva osim neshvatljiva i neočekivana, nošena planinskom burom harala klancem podno Mosora, od Tugara i Srinjina preko Žrnovnice, više od dvadeset sati vatra je tako jasno i predvidljivo nadirala prema Splitu, i svejedno su nakon punih dvadeset sati stanari POS-ovih nebodera na Kili sami razvlačili crijeva iz kućnih hidranata i gasili požar. Svejedno su, nakon cijele noći i cijelog dana nacionalne drame, pripadnici Torcide morali spašavati trafostanicu Vrboran na Kili.

Ne dakle u Lici. Ne na Lastovu. Ne nadomak Splitu. Već u samom gradu. U gradskom kvartu.

Što su radili vatrogasci? Glupo, ali dobro pitanje. Iscrpljeni i polumrtvi vatrogasci gasili su požar tamo gdje su mogli, točno onako kako i onoliko koliko su uopće mogli. U prastarim „tamićima“ i „dajcevima“ koji ni u Južnom Sudanu više ne bi prošli tehnički pregled, bez običnih jebenih naprtnjača i brentača za brojne dobrovoljce što su požurili na požarište, vatrogasci su zapravo tek pomagali samoorganiziranim građanima. Cijeli dan u realnom smo vremenu slušali očajničke vapaje vatrogasaca preko društvenih mreža, pozive za pomoć i podršku, a kad se napokon oglasio, premijer Plenković obećao je „poslati dodatnu pomoć ako bude potrebno“.

„Ako bude potrebno“?! Gdje je uopće bio predsjednik Vlade? Glupo, ali dobro pitanje? Ne: samo glupo. Premijer je u palači Hrvatske televizije na Prisavlju svečano obilježavao prvu godišnjicu svog mandata, i katastrofalni požar za njega je bio samo incident u protokolu, diverzija pomno pripremljenog intervjua, nešto poput mušice u studiju, taman između pitanja o izboru sudaca Ustavnog suda i korekcijama cijena struje.

Gdje su bili ostali ministri, gdje su bili ministar unutrašnjih poslova i ministar obrane? Dobro, ali glupo pitanje. Pola kabineta, uključujući ministra unutarnjih poslova, taman se Vladinim avionom vratilo s finala Wimbledona, pa editirajući kod kuće fotografije za Instagram zabrinuto copćalo jezicima vidjevši na internetu da je u Splitu izgleda gadan požar. A ministar obrane stigao je na požarište u Žrnovnicu samo zato što se tamo u plamenom obruču zatekla raketna baza Hrvatske vojske, pa plačnim glasom zahvaljivao vatrogascima, iako je – uzgred budi rečeno – golemi atomski bunker s projektilima, ukopan sedamdeset metara pod zemljom, te nedjelje bio zapravo jedini posve siguran objekt na cijelom širem području grada. Sve da je požar zahvatio vojnu bazu u Žrnovnici i tamo bjesnio mjesec dana, šteta ne bi bila veća nego da je u bazi izgorjela jedna zalutala ovca.

Konačno, kad je već spominjemo, gdje je bila vojska? Vojska je, nema nikakvog valjanog razloga da ne budemo zločesti, bila u Afganistanu. Kad su konačno nakon dvadesetak sati plamenog terora podignute Oružane snage – ako pedesetak zbunjenih klinaca nije preuzetno nazivati Oružanim snagama – oni su stigli tek zamijeniti Torcidu.

Tako je, eto, izgledala provjera ozbiljnosti hrvatske države u laboratorijskim uvjetima. Potpuna nepripremljenost, neopremljenost i neorganiziranost, kaos, nered, panika i stihija, ekstremnim su primjerom pokazali kako građani od Republike Hrvatske ne trebaju očekivati baš i apsolutno ništa. Jednako kako se samoorganiziraju i udružuju kad ih banke deložiraju iz stanova, ili kad im djeci treba skupa operacija, građani su prepušteni sami sebi i kad im šumski požar dođe do gradskih kvartova. Priznao je to, na koncu, i sam predsjednik Vlade Andrej Plenković, stigavši na sastanak kriznog štaba sutradan ujutro, taman i nepogrešivo kad je sve već bilo gotovo.

„Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“, mrtav hladan izjavio je premijer, dodavši kako je „ovo postalo atraktivno jer je sam Split u pitanju“. Pa cijela poanta „ovoga“ – kako se po novome službeno zove najveća prirodna katastrofa u novijoj povijesti Splita - jest u tome što je „u pitanju“ Split, drugi grad u državi, a ne, štajaznam, Sveti Josip kraj Bednje, s tri stanovnika službeno najmanje naselje u Hrvatskoj! A premijer nas umiruje kako „ovo“ ne bi bilo jednako tako „atraktivno“ da je vatra stigla, rečemo, do nebodera u rubnim kvartovima bednjanskog Svetog Josipa.

Ovako, ispalo je pomalo i „atraktivno“, ali je zato „sustav reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“. Što svakako valja i treći put ponoviti, za one među vama kojima se na trenutak učinilo kako je premijer - nakon što su građani sami spašavali nebodere i trafostanice - rekao da je sustav reagirao onako kako je trebao. Dakle, citiram: „Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati.“

Dobro je, naime, nakon svega znati da su kaos, nered, panika i vatrena stihija službeni politički sustav i ustavni poredak Republike Hrvatske. Svakako, dobro je to znati prije nego nas u jesen, u gotovo laboratorijski kontroliranim uvjetima, iznenade oluje, bujice, poplave i izvanredni parlamentarni izbori.

via HERE


photos by DAMIRA KALAJZIC

15. 07. 2017.

10 stvari koje SKORO više ne viđate za stolovima po kućama (osim ako ne živite sa mnom) /Pitanje dana


Dosta je toga izumrlo.
I izumire.
I neke lijepe stvari.
Ne mislim na raznolike dijelove ženskog tijela sada,
one koji su se 'uniformirali',
pa je teže naići na raznolikosti
 nekada divno rasprostranjene,
i to na opće zadovoljstvo i uzbuđenje.

Jedan od lijepih 
običaja,
koji rapidno nestaje,
jest klasično - jedenje za stolom.
Ljudi čak prezrivo otpuhnu na tako demode običaj.

"Nema se vremena, draga moja, za takve stvari,
a vrijeme je novac!"

"Kako precijenjeno, moderno doba je nadišlo to starinsko usporeno hranjenje!"

"Ja jedino priznajem kreativnu kuhinju, jedino u restoranu istinski uživam u kvalitetno prezentiranoj hrani!"

Da... jer cijeli život je ta ista osoba odrastala
uz pomno prezentiranu hranu
u kapljici pjenice od češnjaka,
na posteljici od špinata,
dok se na vlati vlasca,
zibala prozirna sićušna loptica kavijara.

Kao u mnogočemu, 
kao mala i uboga zemlja, 
prednjačimo u nastojanju da budemo 
ludo trendovski.
Pa, prekardašimo dobrano.
No, to se ne vidi u istovrsnoj gomili.
Ne vidimo da nas je odnijelo.
Jedino kada stupimo nogom izvan granica,
vidimo razlike u raznoraznim stvarima, izgledu, načinu.

Nekada se blagovanje za stolom u domu svom štovalo.
Vrijeme okupljanja obitelji, 
kada svi odahnu, 
kad se vide,
kada mogu popričati,
kada je ta povezanost najjača,
kada, uživajući u jelu,
ugodu prenesu i na druga osjetila,
pa je gotovo nezaobilazan i smijeh,
jednom riječju - idila.

Nekada se jelo za stolom.
Bez elektronskih uređaja ispod nosa.
Obiteljski se ručalo.
Ne za šankom, otokom ili po sobama pred laptopima.

Nekada se stol postavljao.
Stolnjak se koristio.
Nisu bili nabacani podmetači.
Ubrusi su bili od tkanine.
Svak je imao svoj, nisu se grupno brisale ruke o krpu, papirnatu ili kariranu.
Svakog su čekali dupli tanjuri, potreban beštek, čaša.

Obrok je bio sastavljen od kuhanih jela.
Dom je mirisao privlačno i stvorena je odmah topla atmosfera,
koja onda bilježi kod potomaka uspomene koje nikada zaboraviti neće,
ali i ponašanje koje se prenosi na njihov budući dom.

Djevojčice su pomagale majkama,
mada su u nekim obiteljima i dječaci 'dali ruku tu i tamo'.

Nitko nije sjedao gol do pasa za stolom.
Ritual je to bio koji je izazivao radost i poštovanje, 
ali i zahvalnost.

Nekada su se s radošću, 
a ne nervoznim obavljanjem,
događali nedjeljni ručkovi,
često obogaćeni članovima šire obitelji.
Na nedjeljnim ručkovima bio je malo raskošniji jelovnik,
nekakvo pečenje skoro obavezno 
i kolač, uz dugu kavu, nakon.

Nekada su se ljudi znali ponašati za stolom,
za svakim sjedenjem za stolom,
ne samo restoranskim kada te netko gleda.

Nekada je bilo normalno kamo s ubrusom,
kako dodati nekome pladanj,
kako jesti fino,
a bez da to predstavlja napor
ili potrebu da se završi kurs.
Umjesto kursa, 
bilo je to sadržano u odgoju,
usađeno da svima u životu kasnije bude 
lako, komodno i normalno
to jedenje za stolom.

Obitelji je taj čin bio vrlo važna spona,
bitan trenutak,
povezivanje u još čvršću zajednicu,
što su s ljubavlju prenosili na djecu.

Ukusna jela bila su kuhana 
uz upotrebu masti 
ili s dodatkom *Vegete*,
sadržavala su sve vrste živežnih namirnica
bez razdvajanja s obzirom na porijeklo,
na sadržavanje glutena i slično.

Uz ručak se jeo kruh,
bez grižnje savijesti.

Bilo je tada normalno da djeca pojedu 
sve što im je servirano
i nije se kuhalo a la carte.
Jer, nekada se slušalo roditelje,
bez postojanja "Hrabrog telefona",
a roditelji nisu strahovali, 
niti posebno analizirali djetetove faze odrastanja,
uz priručnike i strepnje.
Bilo je tako normalno odgojiti dijete.
To ne znači da je lako odgojiti dijete.
Ali, sve je išlo, jednostavno - prirodnije.
S obje strane.

Poslije ručka se uživalo u cigareti
i time se završavao slasni ručak
malim guštom.

Ima ljudi kod kojih ništa od ovoga nije prošlo vrijeme
još postojeće samo na fotografijama u albumu
ili u pričama starijih.
Njima topli pozdrav!
Činite pravu stvar.
Dok će se ostali tek kroz desetak godina,
početi vraćati zaboravljenim navikama,
koje će tada imati drugo ime,
biti u trendu
i trebat će im 'life coach' da ih vodi...

Moje današnje pripremanje ručka za single osobu:
Moj današnji hit - kliknite nek' vam svira:


'10 things you don't see at the dinner table anymore'
via HERE

Pitanje dana:

"Mislite li da ste fer prema onima koje volite?"

* Biste li bili sasvim zadovoljni ili sretni čak da se oni tako odnose prema vama?

*Bi li vas, možda, zabolio tu i tamo, takav tretman?

*Nije li vrijeme da se podsjetite da se prema NIKOME ne ponašate onako kako ne bi voljeli da se drugi ponašaju prema vama!?!

*Savjet: podsjetite sebe na ovo, pa kad poduzimate nešto ili ne poduzimate nešto, priupitajte se brzinski 'a, da je obrnuto?'"

*Na putu ste, k vragu, da postaneme s ovom malom promjenom, puno bolja, draga, divna osoba - nije li to dobar osjećaj...'

14. 07. 2017.

JEDNO ČISTO SAVRŠENSTVO. I - despacito, jasno.


via HERE

Ovako uklopiti muziku (!), scenu, prekrasne kreacije, koreografiju,
SVE u jedan FILM 
koji ostavlja 
bez daha,
ne može svatko.
I skoro pa bih rekla da je ovo nenadmašivo.
Već samo vidjeti par sekundi... mislim da je jasno svima sve.
I onima koji nisu pratitelji mode.
Doživljaj!
Makar kliknite na kraj na 14:10.



Dok me nadlijeće heikopter
u prevreloj noći,
a nisam sred Vijetnamskog rata,
nego se održava 'Ultra Europe 2017' u mom gradu,
a baš svi koji sada prolaze mojom ulicom
govore neki od stranih jezika,
te imam dojam da sam u inozemstvu,
odgađam pitanje dana za još jedan post,
ali imam bitnije pitanje ovog ljeta:

"Naravno da znate što znači
od ovog ljeta
omražena riječ:
despacito!?!"
Ahahahahahaaa....
Znači:
polako.

I dva retka prijevoda te pjesme koja nas je satrala:
"Dok uzrokujem tvoje vriskanje
i da zaboraviš svoje prezime"

Pa da zaboravim...
Laku noć

link within

Related Posts with Thumbnails