Ovo je moj speakers' corner, moje salonske novine, moja radio postaja ili mini TV show, kako god shvatili. Bitno je da ja znam zašto mi služi ;)

30. 05. 2014.

Samostanski zov... moj posljednji


Bila je petkovna žega, ljetna, sunčana, jaka, kasnojutarnja.
Vraćala sam se doma, prolazeći pored omiljenog samostana, sred grada.
Svaki put kada tuda prolazim, 
ali svaki bogovetni put,
s koje god strane,
bilo stražnje gdje su prozori soba, 
balkoni na kojima se suši čisto rublje,
uredno pometeno dvorište s gredicama cvijeća
bilo s prednje strane, gdje virim u raskošan vrt 
i divnu fasadu koja izvire iz bujnog zelenila,
čeznutljivo promatram tajnovito zdanje
i baš svaki put mi padne na pamet miran život 
koji se odvija na toj adresi...
vrijedan rad, zadani red, predanost molitvama i specifičnost takvoga života,
koji sam više od nekoliko puta poželjela.
I, tako danas, prolazeći pored omiljenog mi mjesta,
još ljepšeg, jer se zelenilo savršeno isticalo
ispod instant nagomilanih oblaka,
zabilježila sam taj prizor na nekoliko fotografija, 
sebi za dušu.
Promislila sam kako bi izgledalo
 da pokucam tamo, gdje je netom nestala jedna časna sestra,
brzo zatvarajući željezna, teška vrata.
No, umjesto da sam i ja nestala iza zidina, prošla sma mimo njih, 
gotovo svečanim korakom... dalje.
Prošle su mi kroz glavu sve zamišljene scene,
skrivene tamo gdje kročila nisam...
Cijelim putem sam odvijala taj film u glavi,
sve do velike samoposluge u koju sam skrenula
po nekoliko potrebnih stvari za ručak.
Još uvijek sam imala držanje jedne od redovnica,
dok sam se smireno gibala među policama
i  nečujno uzimala potrebno.
Nije mi dugo trebalo da nađem sve što trebam,
usput misleći kako je spas biti sklonjen od užeglog asfalta
među rashlađenim prolazima 
s uredno složenim namirnicama.
Došavši do blagajne,
ostala sam iznenađena gužvom 
koja se tu odjednom stvorila.
Pomahnitalo se tražilo kišobrane!?!
Bacivši brzi pogled prema staklenim stijenkama 
iza ramena blagajnice s Dolly Parton frizurom,
vidjela sam da vani bjesni oluja, 
gotovo je bio mrak, 
harao je pljusak najžešćeg karaktera!!!
U svega nekoliko minuta 
sručilo se nebo na zemlju.
Progurala sam se i dograbila mali bijeli kišobran
potrpala sve kupljeno u veliku torbu,
te izašla u - potop.
Jedina ja.
Ostali se nisu usudili, dok se ne razrijedi 
teška kišna zavjesa.
Nakon nekoliko koraka, shvatila sam da je nemoguće 
hodati u japankama,
koje su zaostajale za mnom,
pa sam ih izula i nastavila - bosa.
Kroz centar grada, hodala sam bosa,
prelazila velike prometnice 
s malim bijelim kišobranom u ruci,
te unatoč njemu bila sva mokra
i scene samostana zamijenila je poznata scena iz filma 'The Notebook'...
Mislim da sam tada NA-PO-KON i ja shvatila 
da nisam rođena 
da bi se zaredila,
kako su mi već govorili najbliži...

Iako sam jednom isprobala kako mi stoji odora
(za kostimiranu zabavu, doduše)
koju sam priželjkivala tih nekoliko puta,
teških puta...
nakon tri muža i dvoje djece
i zavidnog broja iznizanih životnih situacija...
svjetovno nastavljam živjeti.

29. 05. 2014.

27. 05. 2014.

Kuhinjski prozor

urgetocreate:

Jane Patterson, Small Kitchen Window
Small Kitchen Window, Jane Patterson

S obzirom da je pogled kroz prozor spavaće sobe
prvi kroz koji 'pobacate' svoje snene oči,
ukoliko se ne iskradate na prstima 
iz te prostorije 
u kojoj boravite značajan dio svog života,
trebao bi on biti glavni okvir 
kroz koji gledate svakog jutra,
ali - nije!
Nije, jer ste tada još bunovni od sna,
balansirate po rubu jave,
nejasno je primjećujete li doista ono što gledate
ili samo konstantirate boju neba 
i odlazite dalje.
Najvažniji prozor je - kuhinjski.
Kad se pored njega zateknete,
daleko ste svjesniji novog dana.
I ne pogađate samo vremensku prognozu,
već i vidite rijetke likove koji prođu,
uglavnom užurbano i odjekujuće lupkajući potpeticama.
Uočite grane stabala,
pticu u letu,
udahnete duboko miris dana,
kojim nesvjesno odredite vlastito raspoloženje,
dok se iza vaših leđa priprema doručak,
koji ste za se 'uputili'.
Svako jutro je, kakve god boje bilo - svježe.
Svaki pogled kroz kuhinjski prozor uvijek je drugačiji,
zbog milijun sitnih detalja,
a najviše zbog vlastitog raspoloženja.
Kuhinjski prozor ima terapeutski učinak,
ako se svega nekoliko minuta zadržite 
sred tog okvira.
Ono što vaše oči obuhvaćaju,
odvlači misli s premetanja gustog rasporeda dana koji je pred vama,
makar na kratko,
prisilno vas smirujući.
Zato je važno biti na tren svjestan svake boje,
svake kretnje,
svakog oblika,
na kojem zadržite oči.
Instant je, ali ipak djeluje.
Kuhinjski prozor je i dobar radni početak.
Jer... rijetki kroz taj prozor gledaju 
mirnu plažu,
čarobnu šumu,
blistavi proplanak,
vrhove usamljene planine,
jutarnje namreškanu pučinu,
kolokotajuću rijeku,
zlatne pustinjske dine,
titravu stepu,
starinske krovove...
prizore bez promicanja ljudi,
koji ujutro izgledaju sve,
samo ne opušteni, sretni, samopouzdani, čili.
Upravo to ljudsko, jutarnje, ciljano gibanje  
prema mjestu na koje moraju stići u zadano vrijeme,
ili zvučno prolaženje malog broja vozila,
osobnih ili sa službenim natpisima,
gurka nas u radni dan,
razbuđuje na štreberski način,
pravi i nas odgovornima
i odlučnije prionemo doručku
koji nas treba osnažiti
za rad.
Isti prozor vikendom i praznikom 
pruža sasvim drugačiju sliku, zvukove, titranje 
i boje koje su drugačije u kasniji sat.
Kuhinjski prozor je naš prvi pravi jutarnji okvir 
kroz koji udahnemo svijet.
... sasvim je sigurno da oni koji nemaju kuhinjski prozor,
stave sebe u okvir nekog drugog,
ali su u okviru svakog jutra, sigurno!

25. 05. 2014.

Emisija tjedna u Salonu za durenje



Mislim da će i vama biti straaaaašno zanimljivo ! ! !

Ako spomenem, 
kao mamac, 
djelić
'da li se razumiju Austrijanac i Nijemac... 
da li Hrvat i Srbin...
govore li isti jezik...'
ili činjenicu da su Snježani Koridić već razbili automobil,
sigurno će veći postotak vas odgledati ovo ;)




via google images

18. 05. 2014.

Jednostavna sreća



photo by Enes M. Ahmetović


Nekima blješti sunce, neki su u vodi do grla.
Jedni razmišljaju koje naočale za sunce nataknuti prije izlaska,
drugi su užasnuti jer su neočekivano ostali bez ičega.
Ja sam pozvana na crni rižot,
netko će jesti samo ako pomoć dopre do njega.
Neki su veseli što je jasan početak ljeta u zraku,
neki su otupjeli od šoka što im je podivljala bujica promijenila cijeli njihov svijet.
Danas je nedjelja.
Svima.
Puna suprotnosti, baš kao i uvijek,
kako kome pripadne.
Valjda smo svjesni
 koliko treba cijeniti 
već i jednostavnu sreću,
kao što je
spokojna nedjelja.
Ništa povrh toga.

16. 05. 2014.

moje štivo. moj hit tjedna.


Ispunimo sve različitosti u sebi
i pozdravimo sporokotrljajuće ljeto, 
na najneobičniji, neusklađen i fantastičan način!


14. 05. 2014.

Želite ljetovati u Splitu?

Nasmiješite se, zaplešite, izljubite osobu do sebe, upravo ste pronašli ono što ste tražili!
Uz sav komoditet, na koji ste navikli kod kuće,
nadomak pješćane plaže Bačvice,
pet minuta od Dioklecijanove palače,
pješke do noćnog života
iz kojeg ćete se vratiti zadovoljni,
sjesti na svoju terasu
i prepustiti se fantastičnom prebiranju po klaviru,
jedne od četiri osobe koje ste poveli
sa sobom na ljetovanje,
prije nego se zavalite na snježnobijele plahte
i zadovoljno usnete...
Dovoljno je okrenuti nekoliko brojeva
+385915188284
ili poslati mail na
inzy46@net.hr
bez obzira kojim jezikom govorite!
Ljetujte sretno!

S posvetom


Kao da ne znaš da sam žena sa stotinu lica... jasno sva moja.
Kao da ne znaš da sam na dane dramatična, na dane vesela... kao svi.
Kao da me ne znaš u svim verzijama.
Kao da me  ne poznaješ najprivatnije od svih ljudi na svijetu.
Kao da ne znaš da u hipu skinem kompliciranu haljinu Bovaryeve 
ili skinem šubaru Karenjine
i da uskočim u farmersko ruho dok trepneš okom,
zajašim konja, bez sedla i pomoći, 
raspustim kosu da me mlati po izgorenom licu,
upotrijebim mamuze
i nestanem brzinom munje
i u nijansama rumene kadulje.
Kao da ne znaš da se po povratku povučem u svoje odaje 
dok vratim alabasterski ten,
pa navučem svilene rukavice na žuljave ruke od uzdi,
upletem kosu damski,
 od zavjesa brzinski sašijem otmjenu haljinu,
pa se salonski, skupljenih koljena,
smjestim na kauč
i poslužim ljupko čajem,
u društvu dvije starije dame,
od kojih me jedna rodila,
konverzirajući smireno o knjigama
i novom receptu za finu tortu,
uz klasičnu muziku.
Kao da ne znaš zašto mi služi pisanje na blogu,
na kojem mogu napisati što god želim,
ne hajući za mišljenje svijeta.
Kao da ne znaš da sam sada nasmijana;)))

12. 05. 2014.

O čemu sam sinoć mislila, dok sam kosu češljala


Jedan od momenata kada se jako dobro 
napravi retrospektiva raznoraznih događanja,
svakako je - češljanje kose prije spavanja.
Nekoliko vrijednih trenutaka opuštenosti, ali i koncentriranosti.
Photo: Happy Birthday to English artist Dante Gabriel Rossetti! This is his 'Lady Lilith', from 1868.
Dante Gabriel Rossetti, 'Lady Lilith' - 1868

U tom trenu spojen je
specifičan, ljekoviti zvuk četke koja prolazi kroz kosu
i blago milovanje tjemena svaki put kada se dodirnete.
Po žustrosti ili sporosti kretnji, već znate kako ste.
Ako sporo češljate svoju kosu, spokojni ste,
ako se timarite odlučno, napeti ste, umorni ili ljuti.
Probajte timarenje uvijek pretvoriti u damsko češljanje,
time ćete nasilno sebe primiriti.
Spokoj koji vas bude obuhvaćao,
očitovat će se prvo kroz neodređeni pogled 
koji počme bludjeti nekuda u daljinu...
u tih par minuta 
posvećenih samo sebi.
Postižete tada sličnost trenucima dosade, 
koje inače nemate nikada,
osjećaj koji je, u stvari - vrlo potreban.
Usporeno će se presložiti misli, 
koje se roje i talože ili vrtlože cijeli dan.
Iznjedrit će se zaključci bez stresa.
Potezi četkom će se tada malko produljiti,
odugovlačit ćete s prestankom te radnje,
dok potpuno ne osjetite onemoćalost,
koju opuštanje izaziva.
Ljutnja, razočarenje, zabrinutost,
pretočit će se u prividnu ravnodušnost, 
kao sponatani poklon sebi,
kojim se štitite prije sna,
kojim se nagrađujete, opravdavate, ublažavate.
Stavit ćete sebe, onakvu kakva istinski jeste,
u prvi plan... barem u tim minutama.
Sjetit ćete se da ste sposobna, dobra, važna, 
da postojite i vi,
uz ostale najvažnije aktere vašeg života.

Sinoć sam se češljala pred starinskom psihom 
koja je pripadala mojoj pratetki,
lijepoj, s dva bočna ogledala, 
sjedeći na baršunastom tabureu.
Misli su isprva bile uskovitlane.
Kroz misli su se provukla neispunjena obećanja.
Ne moja, nego ona data od drugih.
Samo nekoliko najupečatljivijih.
Sjetila sam se faca koje su izgovarale ta neiznuđena obećanja,
gorljivost njihova izraza, sugestivnost dok su se unosili u moje lice, 
serioznost i svjesnost datog trenutka.
Sjetila sam se kako su svi ti bili jedinci u majke... 
slučajno ili ima 'nešto i u tome',
hm, ne znam... možda.
Da je moj život snimljeni film,
rado bih im sada  poslala odabrane scene,
da se gledaju i mooožda posrame
ili barem zamisle,
pa ne ponove tu grešku.
Ne bih to uradila iz odgojnih razloga, nikako!
Dobro znam od najranijih dvadesetih
da se nikoga ne može prodgojiti.
Obećanja su ostala u zrakopraznom prostoru
ili samo u mom sjećanju, nebitno... lebde, isprano.
Izdvojila su se tri jedinca iz života.
Njihova obećanja nisu jednake težine bila,
niti sam za svakoga ja 
pomicala brda i doline
 jednakom silinom.
No, za svakoga sam mijenjala krajolike.
Za nekoga i potpuno,
uz sve visoravni, rijeke, jezera, pritoke, ušća.
Kako je moje češljanje odmicalo,
a kosa mi dopire do struka, pa posla ima,
prokrvljenost se glave poboljšavala masažom tjemena
i ja sam sve uspravnijih leđa sjedila,
bez naročitog napora,
držalo me nešto nevidljivo, čvrsto, iznutra.
Nestalo je početne ljutnje zbog neodržanih obećanja,
jer sam uvidjela da nijedno nije - moje.
Nasmiješila sam se odrazu u ogledalu.
Kad je kosa bila već sjajna,
sjetila sam se kako će se jednom, pred svoj kraj,
podvlačeći crtu života,
sjetiti neispunjenih obećanja
ili propuštenih prilika, 
i bit će im, jadnima, žao.
I to je sve što će tada imati.
Oni koji budu dementni, bez ikakvih uspomena,
sigurno će imati moj mjesečni posjet,
kada ću njihova kolica odgurati 
do malog jezera u parku sanatorija,
ispod kakve vrbe negdje, 
pokraj klupice, 
na koju ću sjesti 
i davati im brižno
zgnječenu mekanu bananu 
malom žličicom,
nježno im brišući usne 
koje će sličiti na one koje su... davala obećanja.
Na tu scenu sam se stvarno smilila,
oprostila im svima u hipu ono neispunjeno,
poželjela zdravu starost
i otišla na počinak,
relativno čilo,
i s radosnim, toplim mislima
o provedenoj večeri
u razgovoru sa svoje dvoje djece,
koja su me s ljubavlju gledala s blaženog ekrana.

Da, treba se neko vrijeme češljati, pred spavanje...
Odškrinut ćete vrata moćnog rezervoara 
u kojima je pohranjena nevjerojatna snaga,
a nju ćete svakako upotrijebiti - sutra!

Sjetit ćete se da ste žena... uz ostalo.
Kad odložite četku,
jedan pogled u ogledalo,
izmamit će osmijeh,
na blagost, odjednom prepoznanu,
zaboravljenu inače, u moru događanja,
koje vas nose, pronose, uznose, odnose.
Prije nego ustanete s baršunastog ili satenskog taburea,
koji, i ako nije takav, bit će u vašoj glavi,
osjetite enormno zadovoljstvo sobom.

Tada se možete pridružiti čovjeku svog života 
koji vas čeka da mu se pridružite u raskošnoj postelji.
Bez ljutnje, ako već hrče bučno,
jer ga je, jadnoga, svladao san ratnika 
koji se lavovski brine za svoju obitelj
i za svoju kraljicu, jedinu, ljubljenu gospu, 
koju je, iz ljubavi čiste, napravio svojom.

One koje ne čeka 
veličanstveno dizanje i spuštanje 
junačkih prsa 
u praznoj im postelji,
osobno grlim s osjećajem,
želeći mirnu noć
i lijepe snove.

11. 05. 2014.

Mother's Day

Preko sedam gora i sedam mora, 
doletjelo krasotno cvijeće, puno ljubavi
u moja njedra!
Dostavljač me morao pridržati,
a voda sa šećerom povratiti 
od raznježenosti...
Sad preeesretna mama,
s osmijehom od uha do uha,
ispunjenog srca,
pleše u zavidnom ritmu!

10. 05. 2014.

Žena koja je voljela čekaonice


Često virtualno (rekla sam: virtualno!) sjedim na kolodvoru.
Na nekoj plastičnoj narančastoj stolici,
sumnjive čistoće i s ponekim urezanim inicijalima.
Čekam.
Ili dočekujem, ili se opraštam.
U zadnje vrijeme se, u većem postotku - opraštam.
I u tome se fino može steći rutina.
Nije da ne boli.
Ali,  stjecanje rutine omogućava da lakše sebi ponavljaš 
tu besmislenu rečenicu,
s kojom se ne miriš, ali je mantraš do iznemoglosti:
'ovako mora biti'.
Obično nastojim da je moja virtualna čekaonica 
američkog tipa.
Uvijek sam voljela u takovima boraviti.
Naprosto je drugačije...
odteretnije, bolje, podnošljivije.
Recimo 'DMV' s najšarolikijom populacijom,
gdje me zadivljuju osobe iz kluba +90,
starci koji isto čekaju nove vozačke dozvole, 
iako ih je doslovce donijelo do čekaonice,
jer se jedva kreću...
Ili, uzmimo rafiniranije čekanje u
 banci, recimo.
Evociranje mog bankarskog čekanja
pruža mi spokoj.
Sa 45 C i sljepila od blještećeg sunca,
kroz vreli kovitlac vjetra,
uroniš u hladnu, mirnu, tihu banku.
Prigušeno svjetlo dopire sa svjetlarnika s krova,
kroz zatamnjena stakla.
Čak i kirurško zeleni zidovi su prihvatljivi.
Art deco foteljice, oker boje, među egzotičnim (pravim) biljkama.
Ni šalteri nisu kao šalteri uz koje sam odrasla.
Ni prostrani, dobro opremljeni toalet,
u kojemu se možeš i tuširati tren,
nije neprivlačan.
Ipak, nadivnije su žene-čekalice
 koje pletu tople (?) džempere,
čekajući svoj red.
Fascinirana sam time jednako kao i crnačkim frizurama,
odnosno instalacijama, koje te živopisne žene nose na glavama,
visoko montirane i učvršćene šećerom i vodom,
vjerojatno trajnosti od nekoliko godina.
Ili, plavušama s kaubojskim friskama s kraja sedamdesetih godina.
Poneka Suzi Quatro također se nađe.
Nekako si u vremenski stroj usisan i lahko spušten tamo,
u mirnu zelenu banku.
Uz tihi zvuk klimatizacijskog uređaja,
smirenost pletilja i nimalo nervozna lica te obuhvate,
pa i sam potoneš, stopiš se i uklopiš u mirnu scenu.
Ali, moja takozvana čekaonica
češće izgleda kao prava balkanska.
I ne nosim pletivo,
iako umijem plesti i kukičati.
Ja čitam.
Ne da bih djelovala pametno,
djelujem već samim tim što nosim naočale:)
Knjiga je moj najbolji prijatelj,
s obzirom da još nikako nisam nabavila željenog psa.
Trenutno nos zabadam u:


Paše mi, tako živopisna, 
životna, eksplicitnih opisa, brutalno jasnih karaktera, mirisa i boja,
kovitlac koji te uvuče u priču,
pa postaneš jedan od likova,
temperamentno  se boreći
 bok uz bok s udovicama...
Podsjeća me na moju omiljenu 'Como agua para chocolata',
od Laure Esquivel.
via google images

Možda bih mogla postati ovlaštena Čekalica,
pa čekati red za druge!?!
Ne znam da li da otvorim taj obrt
ili da se rađe držim 
Agencije za pisanje pisama po narudžbi!?!

09. 05. 2014.

Palmižana

Nije li ovaj sunčani i vrući petak
(nakon svih državnih i splitskih praznika u nizu, ni ne znamo koji je točno dan)
idealan za malo kompletnije uranjanje u ljetne prizore,
čisto da nam bude jasnije 
kako ipak, vjerovali ili ne,
sva ova tmurna promjenjivost koja nas je iznurila zadnjih mjesec dana,
ostaje za nama!?!
Sve mirise, okuse i sjaj Palmižane upijte u sebe
i takvi, ispunjeni optimizmom,
završavajte čilo radni tjedan!
29.03.2014. by Ivo Pervan

CLICK  Palmižana 

link within

Related Posts with Thumbnails