ja sam kradljivica

Salon nije predviđen za raščlanjivanje najozbiljnijih, relevantnih isječaka koji tkaju onaj najvažniji scenarij i to bez podlijeganja stručnim kritikama - osobni život.
Ali, zato je ovo idealno mjesto za 'propuhivanje' moždanih vijuga na jedan simpatičan način koji može isključivo dobro djelovati na sve duše koje se slučajno ili namjerno zateknu ovdje.
Shvatila sam da sam ja kradljivica, koja je razvila svoju tehniku do savršenstva...i nije mi žao. Ne da mi samo nije žao, već sam ponosna što sam samouka, usvojila tehniku koja mi drži često glavu nad vodom. I još je ta glava nasmijana, što je uglavnom - apsurdno.
Ja sam kradljivica lijepih trenutaka, gdje god ih nađem, prepoznam.
Dobrim dijelom je za to zaslužna odrađena praksa iz djetinjstva kada je jedino moguće neopterećenošću i naivnošću uz pomoć mašte, od svega iskreirati zabavu i taj začuđujući osjećaj stvarnosti, koji postoji tada samo u vašoj glavi. Jedino djevojčica može kuhati cvijeće u olupini školjke, miješati ga grančicom tamarisa i time nahraniti lutke, a imati cjelovit doživljaj kuhanja, krepke juhice i sretne djece koja će joj biti zahvalna.
Odavno nisam djevojčica, čak se i djevojčica koju sam rodila, svrstala u kategoriju odraslih mladih ljudi, ali...ostala je, srećom, bujna mašta i djetinji entuzijazam, koji obilno koristim, naročito u krađama divnih trenutaka, koje pohranjujem za 'crne dane'.
Iskoraknula sam iz svoje komplicirane realnosti ovih dana, promijenivši grad. Uselivši u prostor koji me instant promijenio, odmorila sam... I to je divno. Kad se naučiš napraviti odmak od stanovitih zavrzlama, mislim da si dobrim dijelom spašena duša...treningom se dođe i do te vještine. Ja sam na tom području vlasnica 'crnog pojasa'!
Elegantan 'loft' u dobro čuvanoj, trenutno užarenoj ulici, zbog razbaškarenih stanara koji čuda čine ili su činili u našoj zemlji koristeći moć koja se omili svima, bio je moje boravište na kratko...
Iako je metropola siva i kišna i hladna zamjena za moje prebivalište - spasila sam se. Zaželjela sam se bila mirisa trulog lišća, mokre zemlje, konstantnih kapljica u zraku, hodala sam tim mokrim ulicama jedina nasmijana, ozarena, sretna...s 'prstom u uhu' što me čudno zagledaju lica navikla na obiljnost meteorološke situacije i bez smisla ili snage za pretakanje sivila u ugodnu nijansu. Svjesna sam ja kako se posjećeni grad doživljava drugačije od onoga u kojemu živimo...da ne promislite da sam malo 'makla'. Pa, opet, ja sam živjela u tom istom gradu, čak i knjigu napisala o tom periodu...onim očima. Sada se moj vid izmijenio, na milijun stvari se čudim, ali period mog života tada, s ovog aspekta upravo mi je neshvatljiv, kao da je onomad tamo bivstvovala neka sasvim druga Rea. Što u stvari jest prava istina.
Današnja Rea je mudrija, sazrela konačno, očeličila dodatno (ah...), poboljšao joj se vid.
I dok slušam ljetne cvrčke podno prozora i u naočalama za sunce sjedim na svom 'beige' kauču, obraćajući se vama,
zahvalna sam na nekoliko proteklih dana obojanih divnim srebrnim nijansama činčile, na darovanim trenucima lijenog tumaranja stanom koji je na mene djelovao 'njujorški' (taj izraz sadržava splet izvanrednih čuvstava)... ali i ...ljekovito. 
Iz poštovanja, donosim samo fotografije prostora koji ne potpada pod privatne odaje...