povijesno dopisivanje

Odustala sam od traženja pisama u našim papirnicama. Na moje pitanje imaju li pisma, zauzvrat dobijem blijede poglede i skoro pa u njima prepoznam gnušanje i zgroženost koliko sam demode. Uz to ide i poduka - "Danas, gospođo moja, ne pišu više pisma guščjim perom...Isuseeee, u doba interneta i esemesova, hahaha". Pristojno se zahvalim i začuje se milo zvonce na izlaznim vratima... jedan kupac otišao, mogu se besposlene prodavačice (ukoliko nije sezona mahnitanja s nabavkom školskih knjiga) vratiti omiljenom ispijanju kave.
Nabavim pisma u inozemstvu ili u nekom prašnjavom kutku jednog od domaćih dućana ili kombiniram koverte u bojama i fini tanki papir kojega u obilju imam neupotrebljenog još od one pratete iz posta 'XIX. st'. Svašta li ja od nje imam, zapravo...
Sada, rjeđe koristim pisma, otkako djeca više nisu u školama, pa nema niti pisanja opravdanja razrednicima. 
Rukopis više 'ne postoji'. Jedva se snađem potpisati s onih šesnaest slova, onda naime shvatim koliko mi je zakržljala ta vještina i koliko nemam strpljenja 'čekati' dok ispišem riječ (a, brzo pišem), umjesto da tipkam kao daktilografkinja...čekaj, i to je zanimanje nestalo!?!
Promislite kad ste zadnji put rukom napisali pismo...dobro, eto, neka ne bude pismo, kad ste napisali išta osim svog imena i prezimena ili popisa za shoppinh..? Čak su i čestitke elektronske.

Sebi dajte odgovor na to.
Nije li to pomalo žalosno?
Naša djeca se ne znaju ni poptisati.
Da ne budem pogrešno shvaćena...Ja jesam zagovornica novih tehnologija i napretka općenito, ali da nam vještina (ruko)pisanja odumire...to mi je otužno.
U novije doba, dopisivala sam se samo sa starijim gospođama, koje su se na neki način povezale s mojim životom. Imale su uvijek između sedamdeset i osamdeset godina... Nijedna nije imala ni kapi moje krvi. Jedna je daljnja rodica mog drugog supruga, kojoj je sada preko osamdeset godina i s kojom još uvijek održavam topli kontakt na relaciji Genève - Split.
Jedne više nema, iznimna dama, koja je također iz tazbine drugog braka, koja je podosta utjecala na moj život i dodatno ga oplemenila u još nježnim godinama (pre)mlade gospođe. 
Jedna je bila prateta Tinka...
Zanimljivo, da su baš njih tri utjecale na nastanak mog rukopisa "Ljentikovac" koji će dovijeka udobno ležati na polici ormara, a kojeg ću povremeno sama otvarati i guštati u njemu, nalazeći utjehu, radost i pozitivan stav, ono kad mi se malo zamagli životni putokaz, a zamagli se...kao svima.
Imam jednu prijateljicu, mlađu dvadesetak godina od navedenih posebnih dama, koja je iste kategorije. Beograđanka je, odrasla u privatnim engleskim školama, s burnim životopisom, u nekim privatnim segmentima sličnim mojemu. Jako je volim. S njom se aktivno dopisujem, elektronski. Ali, mi se dopisujemo, u pravom smislu te riječi. Imam radost dobivanja pisma, na isti onaj način... 

Jučer sam dobila pismo, divno, otmjeno, od jedne posebne osobe. Ustuknula sam pred pismom koje me donekle, unutar mene, nenamjerno svrstalo u modernu hordu onih koji ne pišu rečenice više, nego se koriste kojekakvim skraćenicama da bi brzinski iskazali svoje mišljenje. Divno pismo, suvislo, nježno, u tolikoj mjeri da je zagrljaj na kraju pisma bio potpuno realan. Ja sam ga doživjela... I baš to pismo me podsjetilo na doba u kojemu nema više mjesta za strpljenje, iščekivanje vijesti ili poruke. Strpljenje, kao jedna od vrlo važnih odlika, ne postoji više od doba mobitela, sms poruka, FB-a...U svakom smo trenu svima i to smjesta (!) dostupni i u svega nekoliko slova hitro dogovorimo što treba... Gdje je onaj konjanik koji donosi danima ljubavnu poruku u Hertfordshire!?!