malo mi za sriću triba

...i koliko god se trenirala da ne budem ishitrena i ne reagiram srcem, emocijama strašću, riječima, čime li sve ne, uvijek mi se nekako stvori situacija u kojoj se razmaše moj temperament i ja poletim. Onda pogriješim. Lako je kad ima povratka...
...kao i jučer s postom u kojemu sam, zbog vlastitog raspoloženja, burne i mrzle večeri, žudno, nestrpljivo, uzbuđeno sva bila već jesenasta, listopadna, dvadesetdevetonovembarska, pa čak i prosinački okićena božikovinom, te od glave do pete osvijetljena božićnim lampicama, sa pahuljama snijega u kosi i sve to duboko proživjela i podijelila u salonu. Ah...

Danas sam, drugi dio dana nastojala provesti što više sati na zraku. To je bilo razumno. I uradila sam to. Provjetravala sam sebe iznutra, jer je bilo 'ili - ili'. Spasila sam se u zadnji tren! Međutim, provjetravanje uopće nije izgledalo kao ono najavljeno jučer...

Split je danas bio topao. Ljetni ugođaj se neočekivano vratio. Ali mi nije smetao. Mada tempirana na nešto sasvim drugo, godilo mi je zaostalo ljeto leđima...i duši. Neka je blagost titrala 'kaletama', kojima su isključivo stranci iskrcavani s 'cruisera', u jatima pohodili 1700 stari grad, vidno guštajući. Osim mene, svi ostali likovi koji su se motali naokolo, bili su turisti...dobro, i jedan zagrebački režiser koji je vrlo glasno mobitelirao
i Ante Tomić s iPodom u ušima i sa svojim šeširom na glavi
i u prolazu bi promaknula neka domaća prilika žureći se, ciljano.

Nakon šetnje, popiti cappuccino na maloj 'pjaceti' bez obaveze pričanja, tračanja, govorenja, samo opušteno sjedeći i bludeći pogledom po prekrasnim kamenim pročeljima, balkonima, kojekakvim kosookim i bademastim očima koje su promicale u tihom mimohodu, gotovo sa strahopoštovanjem, nastojeći upiti sve oko sebe i zaiviriti u svaki 'kantun', čak i na gaće koje se poredane po veličini suše u pokrajnjoj 'kali'...ljekovito je.

Čak sam se i razveselila 'sposi' koja se profesionalno fotografirala u svim mogućim i nemogućim pozama pred katedralom, vitlajući dugim velom i žutim ružama, dok su je zadivljeni turisti i ja skupa s njima, fotografirali za sebe. 

Bilo je malko prije 18:30h, kad me zabljesnuo zvonik Sv. Duje u svoj svojoj ljepoti, obasjan zlatnim suncem što mu je tuklo s mora u čelo...Hodala sam prema doma.

Kako cijeli život živim u centru grada, od najmanjih nogu obožavam secesijsku vilu Plevnu iz 1907. godine, koje sam se najprije bojala zbog vještičjeg krova, a onda se nadala da će jednom biti moja. Naravno da nije moja. Sad je netko drugi, nesmiljeno uništava plastičnim prozorima i klima uređajima.
Pa sam se opet (!) nasmijala, kad sam prolazila pored neskladne oxfordske ograde mog fakulteta, pa zašavši u ulicu vrtova koja me vodi 'drito' doma, ozarila se slušajući cvrčke...c,c,c,... Jo, mene, lude, ma di mi je samo ona jesen od jučer? Šta san toliko bila loše..!?!
"A, popodne sam sva mirna, zadovoljna, čak sretna, cijeli svijet je moj " - reče Rea i namigne obnovljenom snagom da su je primijetili i 2000 km zapadno od zlatnoga Splita.