nešto posve osobno

Život je sastavljen od uspona i padova, pri tome se uopće ne mora raditi o krucijalnim događajima, već i sasvim mali događajčići pretvaraju bonacu u valovito more.
Jučer popodne me zalio jedan val i na tren sam se nagutala mora, nakon što sam fantastično otplivala 'svoje' prethodne dane. Izronila sam i baš kad sam djelićem mozga uspaničeno promislila hoću li se moći održati na površini, zaboravljajući na rad ruku i nogu, pružena mi je ruka…
Isprva sam se nećkala da li prihvatiti ruku spasa ili ne, a onda sam je čvrsto i zahvalno stisnula i dopustila joj da me izvuče.
Povukla me je na obalu, na sigurnost, štoviše - reanimirala me.
Divan je to osjećaj, nezaboravan.
Krenula sam na spavanje, iskašljavanje mora je prestalo, disanje i rad srca se normalizirali.
Nedjelja je završila, utopila se nisam.




Danju živim u Europi, noću u Americi.
Živim ja tako u nekoliko svjetskih gradova. Reklo bi se, fantastičan sam primjer kako uspješno provoditi globalizaciju.
Možda me za nekoliko godina budu upotrebljavali kao živi primjer na interesantnim prezentacijama, barem popularni life coach stručnjaci, prema kojima sam ja skeptična.
Pristajem da me se navodi, čak i uz slike.


Nisam ni legla u svoj hrvatski krevet, kad se pomalo uključila Amerika…Da ne duljim, moj Sin je ovaj vikend u tri utakmice odigrane u dva grada dao jedanaest golova! Važno je spomenuti da se radi o – vaterpolu. Sunce materino…

Sinoć sam stigla samo do broja osam, tek u zoru sam primila na znanje još tri.

S osam golova sam konačno promislila da je vrijeme za san koji sam trebala, ali, avaj, moje žensko zlato koje je izašlo na 'date' s krajnje interesantnom osobom, stiže kući, praćeno iznenadnim pljuskom jačine izlijevanja vode iz 'lavora'. Mirna, južna noć se, u 'najlipšem gradu na svitu', jednim bljeskom munje i samo jednokratnom grmljavinom pretvorilo u monsunski doživljaj žešćeg tipa.

Kad god netko od potomaka pristiže sa svojih noćnih pohoda, bilo razuzdanog ili umjerenog tipa, bilo u pristojno Pepeljugino doba ili balkansko jutarnje, s prvim ptičicama koje nervozno počnu pjevati, vrlo kratko dođu do mog kreveta i šapnu 'živ(a) sam'. Uglavnom, čujem ja već ključ u bravi, ali kad vidim izmorenu spodobu najdražu na svijetu, koja me obavijesti da je sretno stigla, opustim se preostale sate do ustajanja.

Ne znam tko je bio inicijator ovih izlazaka od ponoći do jutra i čemu uopće to 'dokazivanje' da smo mi 'cool' do te mjere da možemo nadmašiti sve ostale narode u bančenju!?! Otkako su ilegalni taksiji počeli ordinirati i po jeftinijoj cijeni prevoziti mladost koja 'partija' bez umora, bezbrižno, ne vodeći računa o promilima s kojima bi neizvjesno odvozili sebe doma, ne moram ustajati iz kreveta i osobno ih kupiti u sumnjive 'ure' pred klubovima…to se zove olakotna okolnost…ali i to sam radila, mislim ovu noćnu 'šihtu'.

Šapat Prvorođene da je pristigla, povezan je sa slikom sretnih očiju koje su blistale u mraku i na moje pitanje 'je li bilo sve OK', ona me zamoli da dođem 'samo na tren' u kupaonu, poznato mjesto na kojemu se odvijaju mali noćni razgovori kada se za to ukaže potreba…

I onda konačno usnem zadovoljna do zore i poruke o kalifornijskoj sreći golgetera i p.s. dodatka 'ZNAČI, ne da su ti Facebook i blog ludinica, negoooo…..čitao sam i slušao i uživao odlazeći sve dalje u povijest objavljenoga, majkiiii'.

Jutros pijem kavu, nemam struje iz nepoznatog razloga, na meni maja 'Pacific Tiger's Mom', slavim sama sa sobom, ispunjena srca srećom potomaka i s mislima na onu ruku koja me sinoć izvukla na sigurnu obalu, spremna za svoj tjedan i novi siguran korak naprijed!

Na pamet mi pada noć posebnog privatnog tuluma u jednom klubu, uz ravnopravno ludiranje na plesnom podiju i zabavljanje do zore, kad smo 'u stilu Đontre' imali time of our lives', obrisanih granica relacije majka-potomci, u to ime pjesma koja je obilježila nezaboravan provod!

I 'ko mi šta more, 'ko nam šta more!?!

Evo, došla i struja, hura!