p.s. I love you

Svjesni da je dopisivanje, kao takvo, olako prepušteno povijesti, ojađeni pokušavamo pronaći alternativu.

Ostavljanje porukica, barem..?

Sjetih se u isti mah i filma 'P. S. I Love You', ali i 'Tisuću i jedne noći'. 

Koliko vas dobije pisanu poruku osobnog karaktera, a koja nije lista za kupovinu nužnih namirnica, napomena da svakako danas predignete kemijski osvježen kaput, podsjetnik na izmjenu sata sastanka ili napomena da je popodne roditeljski sastanak i slično!?! 

Takvi su papirići uglavnom stresni, jer napominju na obvezu, ukoliko ne zazvoni 'reminder' s mobilnog uređaja, bez kojeg je život apsolutno nezamisliv. Ako se dogodi da izgubimo ljubljeni 'mob' ili se pokvari, mi smo bića bez ruku i bez nogu, ah...o drugim uređajima da i ne govorim. 

Koliko nam znači nekoliko osobnih riječi, koje neočekivano pronađemo, koje nam je uputila druga osoba, nebitno svrstavamo li je u kategoriju prijateljstva, ljubavi, roditeljstva ili poslovnu?

Puno.

Strašno puno.

Samo, to spada u raritet...

Nije važno 'imati mota za pisanje',

nije važno da je dugo,

da je 'krasopisano',

važno bi bilo da se - dogodi.

Kako smo neurotici koji jezde kroz živote baveći se serioznijim stvarima od 'gluposti', kao što je ova o kojoj razmišljam u ručkovno subotnje doba,

nemamo ni što reći porukicom koju bi ostavili nekome,

ostavili je samo zato da je ostavimo...

da pokažemo pažnju, da uveselimo nekome dan, da damo do znanja kako smo tu i kad nismo fizički prisutni, kako bi nekoga iznenadili ili sami sebe time oplemenili, osjećajući se dooobro!

Koliko je Gerry Kennedy olakšao, produljio svojoj udovici Holly osjećaj potrebne ruke ljubavi, dok proguta bol, dok se osovi na noge, dok shvati da ona i dalje postoji, svojim pismima koja su joj stizala i kad ga više nije bilo...pao mi je na pamet taj film...recimo. 

Ili kako li je samo umješno perzijska kraljica Šahrzād svojim pričama odgađala vlastitu smrt pričajući perzijskom kralju Šahrijāru priče, koje je vješto prekidala kada su bile najzanimljivije, intrigirajući ga tako da nestrpljivo iščekuje ostatak, ne ubije je i još je zavoli...

Nije vrag da mi ne umijemo niti malim porukicama nekome začiniti dan!?!

Samo se toga treba sjetiti i to je sve. Jednostavno i mogće.

(na slici: Crvenokosa)

Pila sam brzinsku kavicu prošli tjedan s jednom prijateljicom, koja je urnebesno duhovito pričala o svojoj maštovitoj, otkačenoj, divotnoj, crvenokosoj, prokleto bistroj i zabavnoj kćeri koja još uvijek bivstvuje u roditeljskom domu (znate li da na FB-u postoji grupa 'Moji roditelji još uvijek žive kod mene', čiji je član moja Prvorođena?) i koja ih 'izluđuje' svojim porukama koje ostavlja na najnevjerojatnijim mjestima po kući, bilo da ih upozori na ono što ju smeta, bilo da na miroljubiv način iskaže svoje mišljenje, bilo da ih nasmije... i onda shvatim koliko se cijela obitelj zapravo dobro zabavlja pronalazeći njezine duhovite poruke, opaske, primjedbe... skoro kao djeca koja pronalaze svoja Uskršnja jaja.

Ne, mi smo postali preozbiljni da bi tako nešto sebi dopustili!

A i nemamo živaca, jel'?

E, pa nije. Pouzdano znam da još uvijek postoje osobe koje su zadržale tu dragocjenu sposobnost da s vremena na vrijeme nekome tako uljepšaju dan, poklone toplinu koja otapa i najtvrđe,

pa i sebe 'mećem' u tu malu skupinu, podržavajući plakatiranje Crvenokose, kao i bilo koje male tekstove iznenađenja koji postoje samo da nam srce ugriju i radi ničega drugog!