giselle

Kad god se nađem u savršeno kompliciranom spletu okolnosti i ritmički budem odvučena u sferu koja nije dobra, ipak se, neki čudom, upali...lampica.
Lampica tada postaje reflektor koji jednim jedinim, ali snažnim snopom svjetla obasja rasplesanu figuru koja temperamentno i zaneseno pleše svoju solo točku na pozornici, nesvjesna da izvodi krivu koreografiju.

isadora duncan

Događa se to svakome, ne samo meni...jasno.
No, ja uvijek priznam.
Imam potrebu biti fer i prema sebi, kao plesačici u zabludi, ali naročito prema publici.
Moj ples ove vrste najčešće najžešće povrijedi mene...
Publika ili režiser uglavnom budu u boljoj poziciji, 'samo' razočarani, možda iznervirani, izostane pljesak ili povoljna kritika.
Ništa katastrofično.
Režiser me može lako zamijeniti boljom izvođačicom,
publika jednostavno napusti teatar,
kritičar se bravurozno obruši na apsurdnu izvedbu,
no zgrada kazališta ostaje netaknuta,
djelo koje se izvodi živi vječno,
a ni ja nisam nestala... izbjegavam nošenje šala oko vrata, mimoilazeći poznato davljenje.
Zahvalna sam na snopu svjetlosti koji me obasja svom svojom jačinom i koji mi ukaže ili da griješim ili da nema mjesta razmahanim improvizacijama ili da sam užasno pogriješila...nenamjerno.
I nije meni do improviziranja, nego mi je nekad onaj splet okolnosti s početka, možda malo pretežak...
Opravdavam se?
Da.
Kad smo kod kazališta...onog pravog. Moja prva asocijacija jest - utočište.
Mjesto koje je dovoljno kičasto da mi razgali dušu,
dovoljno divno da me prenese u drugi svijet,
dovoljno mirisno da me specifičan miris umiri smjesta i u potpunosti,
u dovoljnoj me mjeri obavija dramatičan crveni baršun koji me pretvori u uspravnu, strpljivu i nesebičnu Countess Olensku,
dovoljno je pozlate koja mi svojim sjajem majčinski pobriše neugodne bljeskove vlastitog života,
dovoljno je bajkovito da osjetim slast uranjanja u bajku uz uživanje otkriveno u djetinjstvu,
dovoljno je tu ili muzike da me regenerira od glave do pete ili dovoljno čisto izgovorenih riječi i smišljenih pokreta ukomponiranih u priču koja me nagna da mi usne stoje poluotvorene od zanesenosti, cijelo vrijeme.
Da, teatar je moj... spa.
Poznajem Majku i Kćer.
Obje flautistice.
Obje ljepotice.
Vrlo slične fizički, vrlo različitog temperamenta.

Divim se umjetnicima, volim misliti da imaju neki drukčiji život, lišen svakodnevnih prizemnih stvari.

Volim ih zamisliti kako nikada ne kuhaju gulaš, ne brišu slinavi nos djetetu, ne peru robu, ne čiste svoje kuće, ne obavljaju kupovine, ne voze...njih voze.

Premda znam da Majka i Kći sve to rade, volim ih zamišljati kako, kada ne sviraju večernje predstave odjevene u elegantne crne male haljine, sređenih frizura i noktiju, zapravo ... vježbaju u svom domu uz visoki stalak za note, pored prozora, uz blago napuhnutu laganu bijelu zavjesu, s punđama na glavi, s mekanim baletankama na bosim nogama, bez šminke na licu, ne treba im, lijepe su prirodno...

Kad ih tako zamišljam, odmaknem svjesnost prisutne fikcije, jer mi se ne da biti realna, normalna, želim biti filmska, odnosno kazališna. 

Majka i Kći kažu da je ovih dana u našoj splitskoj bombonijerici od teatra, balet Giselle... Idem. Moram.

Makar sama. Ili možda Moja Slika Mala ode sa mnom.

Trebam tretman.

Trebam kroz svoju reakciju, koju brižljivo skrivam od drugih, ako sam u pratnji u kazalištu, isprazniti nagomilane doživljaje. Moja reakcija je posebna - ganuće i suze, prave krupne i teško savladivo uzbuđenje i ponos u grudima... baš svaki puta kada zagrmi pljesak publike ja identično reagiram na aplauz, bez obzira da li je zaslužen ili nije. Taj zvuk i to u svakoj vrsti teatra djeluje uvijek isto na mene.

Nevjerojatno.

Moji najbliži to znaju.

Jedino objašnjenje je da sam u nekom svom prošlom životu nastupala...i ja...