sreća. veća. najveća

Jučer sam imala jednu od sretnijih subota. Ništa senzacionalno, a opet sve se nizalo tako lako, perfektno, zabavno, sretno.
Neka se samo nastavi taj trend i mogla bih najaviti početak moje odlične faze!
Smjenjivale su se najrazličitije situacije, uklapale, prožimale i konačno sam navečer mogla ići na spavanje ozarena, čak i bez straha da će se osobni vrhunski puzzle poremetiti. Toliko je dobro bio sastavljen, toliko detaljan, toliko se pretočio u savršenu sliku da mi je ulio povjerenje kako ga ništa ne može pokvariti. 
U mojoj subotnjoj pratnji imala sam zanimljivu Prvorođenu, koja se kao light - motiv provlačila kroz opuštene sate, nenametljivo ih dijeleći sa mnom.
Ništa nismo morale, a sve smo mogle.
Svaka je, poštujući neovisnost druge, skladno dijelila zajedničke pauze naših privatnosti. Nije se kuhalo, jela se pizza. 
U 'grupnim' trenucima slušala se muzika glasnoćom i repertoarom potpuno odgovarajuća i nitko nije imao prigovor na to. Usput su se odvijali razgovori koji su nas nježno obavili u duetu, s razumijevanjem dvije žene koje se odlično znaju. 
Bile smo lijene, bile smo nasmijane, zaplesale smo ritualni ples u ime trećeg mušketira koji je na drugom kontinentu, ali kao da nije odsutan... jer - mušketiri su uvijek jedno srce, ma gdje se nalazili.
Kada smo iz razuzdanije plesne verzije, uskočile u otmjene 'kostime' crne boje i boje leda i usklađeno se odvezle do kazališta, samo smo potvrdile da nam upravo te suprotnosti koje sačinjavaju naš život izvanredno odgovaraju... na identičan način.

Ulazak u teatar, ustanovu koja nas istovjetno inspirira i senzualno djeluje na nas, nismo ušle s ulaznicama, kao sav pristojan svijet. Lijepa Flautistica nas je službenim ulazom uvela, dok su nam vrata otvarali muževni članovi orkestra podsjećajući u sumraku neodoljivo na 'Il Divo'. Odlično. Dostojno. Fini prijelaz iz vanjskog svijeta u svijet koji briše realnost i na laganim krilima vodi u svijet mašte, čula, doživljaja uz koje se zaboravlja upotrebljavati razum.

To volim. To volimo.
Lupkale smo stepenicama sudarajući se s kostimiranim figurama, dodirivajući se s plišanim kostimima sve do teških vrata, koja je otvorila elegantna Flautistica...
Ah, taj miris...miris bajke...
Stupile smo na pozornicu, s onu stranu ogledala. Bile smo Alise, među kulisama, praćene pogledima krhkih figura obavijenih oblacima tila poput nestvarne pjene. 
Prohodale smo bajkom, svaka s evociranom željom svojih djevojačkih dana da bude primabalerina na daskama koje život znače, do crveno zlatnog gledališta, do kićene lože, do naše pozicije gdje smo prestale postojati uz Giselle...
Naravno, da je bilo nekoliko trzaja iz ovozemaljskog svijeta. Neminovno je bilo u pauzi susresti članove tazbine, što s mojom biografijom nije čudno, nekada mi se čini da sam s pola kazališta u tazbinskoj ili rodbinskoj vezi,
naravno da smo imale i susret uz čudne komentare koje smo pristojno odslušale,
naravno da nam se obratila i pripadnica najsvježije nam tazbine, koja inače ne priznaje naše postojanje...
Ah, nitko mi nije mogao pokvariti čarobnu muziku Adolphe Adama, nitko nije mogao umanjiti snažan utisak koji je na Prvorođenu ostavio divan baletan kojega do sada nismo primijetile.

Kao što nam ništa nije smetalo da po izlasku iz kazališta, onako svečano, posebno, ispunjeno, razgaljeno raspoložene, prije ulaska u limuzinu ne skoknemo trenutak kupiti 'biže' (simultano prevodim: grašak) i malenu vrećicu od 5 kg krumpira, te još nekoliko sitnica koje nam trebaju za današnji obiteljski ručak - janjetinu s bižima.
Ima li što divnije od Mrs Chanel i Miss Lempicke koje uzvišeno i zaneseno komentirajući kazališni doživljaj koracaju prema parkiralištu, s krumpirima u rukama (koje uopće ne primjećuju) obuzete probuđenim čuvstvima netkom odgledanog baleta!?!
Dan je završio duuuugim razgovorom sa Sinom (20), koji je bio raspoložen unatoč umoru, koji je bio divno 'smotan' jer se ne sjeća kada je imao priliku govoriti hrvatskim jezikom, pa je prvi put zapinjao, smijao se tomu i čudio, pa smo onda pričali 'mix'.
On mi je udahnuo dodatno zadovoljstvo na kraju dana... Pričao je o utakmici koju je maestralno odigrao, o djevojci koje nema jer je otuputovala na svoj turnir, o njezinoj rodbini koja im pristiže iz Australije, raspitivao se o novoj gradonačelnikovoj frizuri, o splitskom HNK intendantu, ubacivali smo interne šale uz njegovo primjećivanje kako samo u Splitu možeš tako surovo se zezati i biti u najboljem redu, zapjevao mi je '...when I see your face there's not a thing that I would change
cause you're amazing
just the way you are' jer smo spomenuli moj 'hit dana', koji i on obožava...smijala sam se glasno - on ZNA pjevati!!!!!
Ali i potvrdio mi je da sve što sam ikad govorila u varijanti 'jezik do poda' ili 'dajboze da zapamte, trebat će im' - primilo seee! Jučer je to potvrđeno njegovom pričom kako je pozvao svoja dva prijatelja vaterpolista na - ručak!!!
Skuhao im je ručak i po opisu, bio je to više nego dobar i zahtjevan obrok (zadivila sam se!), a onda je servirao stol 'do detalja' i zapalio dvije svijeće.......'moooolim'!?!
Da spomenem, sin nije baletan, nego grdosija od sportaša, 'bećar' No 1, kojega je trebalo itekako zauzdavati u noćnom, raskalašenom balkanskom životu, ženama, ovome i onome....jel'!?!
Na osupnute 'vaterpolske' face pripremljenim ručkom, kazao im je 'da ne zaborave, gdje god se nalazili, nikada sebe ne zanemare i da, u skladu s mogućnostima nastoje tretirati sebe kao Ljude koji zavrijeđuju najbolje...i stoga nikad ne treba sebe hraniti s nogu, iznad sudopera...nego, tretirati se kao gentlemane!!!!' Dakleeeee...
Nakon što sam svoje vlastite riječi čula iz Kalifornije iz muških usta jednog dojučerašnjeg bahatog tinejđera, znala sam da sam svoj materinski posao odlično odradila!!!!!!
Dovoljno za sreću!?!