Agnes Gonxha Bojaxhiu

Na trenutke sam mramorni kolač. Izmiješala se u meni pozitiva i negativa, ne znam ni sama točne omjere. Sazdana sam od onog 'žutog' i onog čokoladnog dijela. Žuti dio bi, vjerojatno bio onaj dobar, jer je boje sunca. Znači, više sam čokoladna.
...na trenutke sam pak, ementaler. To je već žalosnije. Te rupe zjape, a nisam ih sama izdubila, nisam luda. U ovoj varijanti je već jasnije da su rupe negativa. Rupe na duši.
Ništa nije slučajno.
Dotaknulo me više intenzivnih stvari.
Dijagnoza je vjerojatno - stres.
Ah, izlizana riječ, skoro isto kao i - biometeorološke prilike.
Ipak, upotrebom internacionalnog termina omogućavamo razumijevanje cijelog svijeta.
Sabito u škrte natuknice, otrpilike je stanje ovakvo:

*Vrlo nedavno netko me jako povrijedio. Jako. Nije prvi puta. Naravno. Stvarno jaaako.

*Već neko vrijeme živim zabrinutost uz angažiranu dušu na važnom području. Područje na kojemu se podrazumijeva bezuvjetan angažman.

*Nekoliko puta u zadnje vrijeme netko me razveselio do suza i pružio mi olakšanje. Neizmjerno me drži veselje iz tog smjera. Pljuj, pljuj, pljuj - da se nastavi isti trend.

*Neočekivano me netko pomilovao toliko nježno, da sam se trgnula kao pas naviknut da ga 'klepaju'. Sad me boli taj trzaj. Nesigurna u vlastito reagiranje, jer možda griješim. Možda nisam kategorija 'đukele', možda jesam čistokrvni kućni ljubimac, frizirana pudlica na plišanoj fotelji boje akvamarina!?!

Pokušavam sabrano donijeti neke odluke, razlučiti bitno od nebitnoga,
nastojim odreagirati pravilno najprije prema drugima, a onda i prema sebi, stremim pronalaženju unutrašnjeg mira,
o zadovoljstvu ne mogu ni misliti,
to je već prelazak na drugi 'level'.
Malko slabije igram 'igricu', ali ne zato što sam nevješta, nego zbog komplikacije i jačine brojnih elemenata s kojima moram baratati, kao 'one (wo)man band'.
Naoko se držim sabrano, nema ishitrenih poteza, emocije preslažem poput najrevnosnije prodavačice i to u dućanu pozmanterije, ali daleko sam od postizanja neobjašnjive lakoće postojanja ilitiga zena! Živjeti u ovom trenutku i u tome neizmjerno uživati, to bi bio, jel', zen. Ja sam postigla samo prvi dio - živim u ovom trenutku. Veliko postignuće za nekoga tko je znao živjeti u istom trenu i prošlost i sadašnjost i budućnost! Pri pomisli na zen, ne padaju mi na pamet svećenici obrijanih glava koji žive na šaki riže, sjedeći na vrhu Tibeta. Mene, u ovoj fazi života, postizanje zena vuče prema drugoj strani...

Naime, sjetih se jutros oko 6 sati, kada sam se sama od sebe probudila, Majke Tereze. Znam i zašto. Potreban mi je mir, nužna mi je snaga duha, a postoje osobe kojima stravično trebam kao snaga, ljubav, poticaj, tu oko mene.
Na sve to, trebala bi pronaći milosrđe i oprostiti ono što me jako povrijedilo.
Uz susprezanje vlastitog užitka u korist drugoga, kao nekakav čisti, ogoljeni altruizam. Složena zadaća, a nisam sestra milosrdnica.
Da sam se pridružila tom redu, nakon što sam podigla vlastitu djecu i otputovala u Afriku pomoći i posvetiti se siromašnima, bolesnima i svima kojima pomoći treba, usmjerila bi mozak na zadaću koju sam spremna obavljati predano i poptuno, uz sućutne i humane emocije.
U slučaju kada u vlastitom životu pokušavam djelovati milosrdno, nesebično, ispravno, ometa me...preosobnost. Lakše je pomagati drugima...
To što mi je Majka Tereza pala na pamet, puno govori. I možda mi donese korist... Makar kao najuprošćenije tješenje i podsticanje same sebe i bez pridruživanja misionarkama, bez odlaska u Indiju, bez njihove asketske uniforme... 
Ponekad je dovoljno samo usporediti se s njima, pa se posramiti na vlastito razmišljanje, koje je ponekad prenemaganje, a ponekad zbrka u glavi zbog istinskih problema koji stisnu, svejedno...          

Međutim, nešto što vrlo jasno osjećam, svakako je želja da vama ovo bude divan dan, savršeni uvod u smireni, zanimljivi, dobri vikend!!!