život u tranziciji

Moja obitelj broji tri stalna člana.

Ostali se mijenjaju, što ne znači da nisu štovani, čak i kad promijene adresu.

Iako je sredina sedmog mjeseca, moje ljeto je, na neki način završilo.

Postoje produžeci, svakako, ali iza mene je dugo, intenzivno, naporno, emotivno ljeto.

Pauzirala sam nekoliko dana od bloga, zapravo od svega.

Pauza je trebala da se saberem, povratim snagu, presložim emocije potrebne pri slanju jedne trećine srca prekooceanskim zrakoplovom na drugi kontinent.

Danas sam bolje, vraćam se u rutinski osjećaj same sebe.

Vidim da nema istreniranosti za rastanke.

Uvijek ista snažna reakcija, otežana zbog nastojanja da je prikrijem.

Dehidrirala sam od suza koje su se neposlušno slijevale kad sam bila sigurna da me nitko neće zateći.

Shvatila sam da su ljekoviti ti potoci koji se sami od sebe toplo izliju iz mojih očiju, speru svašta negativno i to nepovratno.

Zadržim pozitivu, olakšanu dušu, razbistren um u kojemu tada ima efekta na 'repeat' staviti mudrovanje o tome koja je koordinata za koga vrlo povoljna i kako je osjećaj praznine neprimjeren za neegoističnu ljubav, makar govorili o majčinskoj.

U mojoj kući vladaju promjene,

rekla bih da imam obitelj u tranziciji... hm, zvuči skoro trendovski, ali samo tako zvuči.

S obzirom na složenost i opsežnost logistike, zavidno dobro se držim.

Čak sam vesela, bez pomankanja inspiracije, bez predugih padova energije, bez iščezavanja volje.

Sad kad sam najvećeg člana lijepe, složne, neobično jako povezane obitelji, otpratila u pratnji znatnog komada vlastite duše 'tamo gdje mu je povoljno mjesto za budućnost',

kad sam zaključila da je najljepši član obitelji procvao,

sad mogu primijetiti da i ja postojim...

I milo mi je zbog toga.

napomena:

Najljepše vas molim da poštedite članove moje obitelji od pojašnjavanja tranzicije.

Veliko hvala.