komplimenti su ljekoviti

Jutros me netko naljutio.

("netko" = muškog roda)

Ne znam da li sam se naljutila baš... ili samo  vrlo dobro iznervirala.

Jezdila sam tako jutrom,

poletna od istoimene pare, 

gušće od one na plesnom podiju diskoteka 80-tih godina.

Lica nevesela, sjela sam u kola i zaputila se najprije na poštu, gdje nikada nema gužve.

Zadnji put sam tamo bila oko Božića.

Zrak je titrao oko glave,

južni vjetar kuhao misli dodatno,

kad sam ušla u prohladnu, polumračnu, tihu poštu.

 Jelisavetu Seku Sablić davio je davitelj u psihodeličnoj košulji i u godinama.

Uredno sam stajala u redu.

Odjednom, pored uha, ugodan bariton mi šapne:

"Je li to... botox?"

Moj dan je bio popravljen.

Vlasnik baritona je šarmer (51), koji je nekoć živio s mojom prijateljicom, inače muškarac koji ne stari, štoviše pojavljuje se na TV zbog svog izgleda.

Ah, kako mi malo treba...

I jesam li jadna zbog toga?

Ne, nisam!

Izljubila se, popričala, izmijenila komplimente, obavila posao zbog kojeg sam došla, nasmijala se glasno i od srca.

Naime, primijetila sam, šarmeru smijući se u facu, kako je neobično da smo se sreli nakon toliko godina, pa još... tu.

"Mislim, kome još ide na poštu, u današnje doba!?!"

Zadnji zagrljaj poprati riječima, namignuvši televizijski:

"Sreli smo se u pošti, jer smo nas dvoje - pošteni!"

Smijeh liječi sve.

I pokoji kompliment.

Lice mi nije više neveselo.

I to je odlično.

Naravno da sam se prvo razgledala u retrovizoru,

čim sam ušla u užareni lim s četiri kotača.

"Hm, neloše... a, nije botox."

(fotografije žena iz razdoblja od 1918 - 1940,  izložba "Biti lepa", Beograd)