31. 12. 2010.
završavam godinu na vrlo običan način
Uvijek se nađemo pred nekim novim izazovom. Ne mora biti strašan, prezahtjevan ili od životne važnosti. Nekada se radi samo o novoj situaciji ili okolnostima na koje se treba naviknuti. Recimo, ovo je prva godina kako blagdane provodim bez prisustva Sina. Isprva mi je to izgledalo prazno, malkice bolno, svakako kao nedostatak koji fizički osjećam, jer svoju djecu uvijek i jako fizički osjećam, kao svoj dio. A, onda... usporedila sam taj osjećaj nove praznine s njegovim odlaskom u 19-oj od kuće, znajući da se on više nikada neće vratiti živjeti - doma. I baš kako sam se, premda mi je prebrzo došlo to odvajanje, sasvim fino, normalno nosila s njegovim odlaskom i utrenirala sebe na novonastalu okolnost, primijenila sam slično ponašanje na ove krnje blagdane. Nisam jedina to tako doživljavala. U grupi se nalazila u vrlo velikom udjelu Prvorođena, pa biološki otac, očuh, pa onda rodbina redom. Još sam ja bila najumjerenija...
U obitelji se često 'primjećivalo' kako ja 'suviše ljubavi poklanjam djeci'. Dobro, ovu će neobičnu izjavu pravilno shvatiti sve majke koje se nalaze u svojim drugim, trećim, novim brakovima, kao specifičnoj zajednici u kojoj je potrebno fino, akrobatsko balansiranje u odnosima među djecom i partnerima sadašnjim i bivšim sa svim popratnim pojavama u tim biološkim i nebiološkim općenjima i njihovim nuspojavama...
Istina je, ja sam se rukovodila mojim nagonom da svojoj djeci utisnem enormnu količinu ljubavi, pažnje, podrške, snage, topline, nekako znajući da nikoga primljena količina ljuibavi nije ubila, te osjećajući da ih to neće pretvoriti u nesamostalne osobe, kako se predviđalo u obiteljskim kuloarima.
I bi tako.
Prvi je otišao mlađi potomak.
Apsolutno samostalan, tamo daleeeeko, fenomenalno brodi i štoviše, ne plaćam školovanje, ni život njegov, a sada i zarađuje. Valjda će uskoro još i 'slati štogod doma'. Tako je zaradio i sebi kartu za novogodišnji New York. Grad njegovih snova. I mojih...
Dakle, Sin koji je čuda balkanske vrste izvodio u Splitu i koji se odlično uklapa u na početku posta objavljenu sliku, koju čuvam već nekoliko godina zbog fantastičnog ocrtavanja tadašnje situacije u našem domu,
uz popuste na prosjek ocjena, pribavio je sebi avionsku kartu za dvjesto i nešto dolara, te preko Minneapolisa, sletio kao prvi avion u NYC, nakon što je danima sve bilo zbog snijega blokirano.
I po slijetanju, vozio se prilično autobusom, pa nekoliko puta podzemnom, pa odradio pješke dionicu, pa opet podzemna, pa sat i pol pješke kroz visoki snijeg, pa je pogurao kola nekome, tko ga je prevezao dio puta, pa na kraju pješke stigao na adresu u Brooklynu, na vrata kuće prijatelja iz Splita i petorice Beograđana, sportaša koji su ga očekivali, ali ne i dobili na mobitel koji je odavna prestao raditi!
I što na sve imaju reći oni koji su me žestoko upozoravali da mi djeca ne mogu mrdnuti 'bez mene'!?!
Prvorođena je vrlo slična, snalažljiva i s osjećajem orijentacije koji nije prirođen ženskom rodu, a nadam se i skorom njezinom osamostaljenju.
Mislim da su inače stekli neke vještine duuuugogodišnjim jedrenjem i snalaženjem u nemogućim situacijama te vrste, što zahvaljujem bivšem mužu, jer nas je svih izdrilao, za sve uvjete, naročito dobro za 'olujne'... hvala ti, Gorane.
Samo razmišljam.
Jutarnje razmišljam.
Onako...uz kavicu.
Ne želim misliti o jučerašnjem požaru suprugovog kabineta na fakultetu. Kao i o svemu teškome ili kompliciranome što sam ovu godinu prolazila.
Dobro je, sve je dobro, jer - živa sam, živi smo.
Nemam običaj praviti rekapitulaciju na kraju godine. Čemu!?!
Ipak, lagala bih da ne priznam kako se letimično sjetim nekih stvari...
Nakon Božića jedno sam predvečerje izašla u šetnju. Bez pratnje. Trebala sam blizinu mora. Mir.
I krenula sam na Kaštelet, plažu podno južnih padina Marjana, povrh koje sam živjela u idiličnoj kući dosta godina, gdje su moja djeca provela djetinjstvo iz knjiga.
Bilo je hladno. Bio je jasan sumrak.
Zalaz je bio hongkonških boja. Samo na jednom dijelu uočila sam ljude koji love ribu. Doduše, nisam uočila nijednu đunku da se ljuljuška. I dalje, niz plažu, nikoga, osim dva šetača sa psima. Bilo mi je toplo, imala sam čizme koje trpe sve uvjete. Kako sam zagazila na šljunak uz more, osjetila sam unutarnji spas. Preplavio me spokoj. Spasenje.
Intenzivno je mirisalo more. Zdravlje. Hodala sam dugo, slušajući ritmičke valiće i škripu šljunka pod izdržljivim čizmama. Onda sam se spustila u čučanj, umočila prste u more i liznula ga. Činilo se da nije prehladno, očito je oštar zrak bio nadmoćniji. Sve do potpunog mraka sam hodala i disala i svakim udisajem osjećala sreću.
Na isturenom sprudu sam se zaustavila, pogledala prema pučini, prožela me jaka ljubav i tada sam promislila kako je dobro da polako završava čudna godina...to je bio moj oproštaj s njom. Bez patetike, bez žaljenja, naprosto jedan sasvim običan pozdrav...
29. 12. 2010.
national geographic photo contest 2010 winners
National Geographic announced Aaron Lim Boon Teck of Singapore as the winner of its 2010 National Geographic Photography Contest.
Lim Boon Teck will have his winning image of the eruption of Indonesia's Gunung Rinjani volcano published in worldwide editions of National Geographic magazine.
In addition, he will receive $10,000 (USD) - the first monetary prize ever offered by National Geographic magazine for its annual photo contest - and a trip to National Geographic headquarters in Washington, D.C., to participate in the annual National Geographic Photography Seminar in January 2011.
More than 16,000 photographs were submitted to the contest, with both professional photographers and amateur photo enthusiasts across the globe participating. Photographs were submitted in three categories: people, places and nature.
"Eruption of Gunung Rinjani"- Aaron Lim Boon Teck
"Crazy Train"- Brian Bielmann
"Ship Breakers of Chittagong"-Jana Asenbrennerova
"Buffalo Race"- Chan Kwok Hung
"Twilight Cloud"- Nenad Saljic
"Xhosa Boy"-Robin Utrecht
"Supercell Thunderstorm"-Sean Heavey
"Lion in the Shadows"-Stephanie Swartz
"Man and Bird"-Katrin Koenning
kolač s posebnim djelovanjem
Ovaj kolač se napravi jako brzo.
Kad je gotov, izgleda jako dobro.
Kad se proba, izaziva sreću.
Kada ga muškarci probaju, ima posebno djelovanje.
I sad, nakon ovih tvrdnji, nećete ga napraviti!?!
Idemo...
Uzmite 28 dag omekšanog maslaca i pjenasto ga umutite sa 6 žumanjaka i 28 dag šećera.
Dodajte 14 dag rastopljene čokolade na pari, vaniliju, 14 dag brašna, malko ruma i konačno taj čvrsti, divni snijeg od bjelanjaka.
Uspite glatku smjesu u namazan i pobrašnjen pleh i onda je obilno pospite grubo sjeckanim bademima, pa pecite na 200 C nekih 20-ak minuta, odnosno dok bude gotovo (znate već ono probavanje probadanjem do dna, tankom drvenom šiljastom gigantskom čačkalicom do kraja, a na njoj ne ostane vlažne smjese, nego suha, lako izađe opet pred vaše oči).
Kada se ohladi, kolač režite na kvadrate, složite ih privlačno na ukrasni tanjur koji vam se najviše svidi tog trena, ovisno o situaciji i dekoru stola, te pospite šećerom u prahu.
28. 12. 2010.
27. 12. 2010.
lost in my life
Rachel Perry Welty
For her ‘Lost in my Life’ series American artist Rachel Perry Welty uses thousands of the throw away items and takes these ordinary items to create works of art with texture, complexity and meaning.
She describes: “most of us don’t pay much attention to the mundane objects we use everyday, like the twist ties that hold the plastic wrap on our bread and the broccoli together or the little paper cups that we pull out of a water dispenser.”
instant propuhivanje nakupljenog adrenalina
i to u tri poteza.
Uspjela sam!
Bila sam kao tempirana bomba, nakon ovih dana.
Prilika mi se ukazala slučajno.
Potvrdila sam da samo treba prepoznati situaciju i 'dejstvovati'.
Na stravičnoj hladnoći za ovo blago podneblje, uskočila sam u kola i otišla po neke namirnice za ručak koji bi trebao biti drugačiji od svih ovih uvriježenih bakanalija.
S omiljenog 'KL'-a, začula sam prve taktove savršene pjesme koja diže moje raspoloženje dok pucneš prstima.
I to je bio okidač!
Pojačala sam na zabranjen broj decibela.
Otužno lice se nasmijalo oko glave.
U tom trenu sam primijetila da je grad relativno prazan, policija odmara od blagovanja, pa sam dozvolila sebi zbilja brzu vožnju - moj drugi fetiš.
Prostrujilo je pozitivilo mojim venama dvostruko odmah!
Nakon što sam sebi priuštila dulju vožnju od planirane, takva, savršeno prodrmana i zadovoljna, otišla sam u kupnju i ideja je sama došla - kuham kineski ručak danas! Yes!!!
The Holiday
26. 12. 2010.
prizori iz doma, onog u Škotskoj
...dio atmosfere iz budućeg Škotskog doma...dok ste u svečanom raspoloženju, fino najedeni, napiti, darivani, raspoloženi...još:)
...dan nakon Božića kojeg smo propisno i tradicionalno proslavili,
očekujem društvo za nastavak dekadentne zabave,
vani je jako hladno, snijegom okovani potpuno uživamo u ovom zdanju iz priče...
...dan nakon Božića kojeg smo propisno i tradicionalno proslavili,
očekujem društvo za nastavak dekadentne zabave,
vani je jako hladno, snijegom okovani potpuno uživamo u ovom zdanju iz priče...
photo by dewitt jones
via scott
ralph lauren home collection
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
link within
