čarapa na prozoru

Da, da...sutra ujutro će se djeca veseliti iznenađenjima koje će pronaći u svojim ukrasnim ili običnim čarapama ili čizmicama koje su ostavili na prozorima ili pri dnu kreveta, negdje gdje je najzgodnije Svetom Nikoli da ih nečujno popuni malim, slatkim iznenađenjima.

I sama vrlo živo pamtim ta buđenja 6.prosinca, kada bi moja braća i ja, pokraj kreveta, negdje otprilike u razini nogu koje bi se uzbuđeno komešale u toplini kreveta, ugledali svoje...blago!

U čarapama bi nalazili bombone, čokolade, neobične žvakalice, male novčanike, mandarine, moja braća malene autiće, a ja ukrase za moje 'kikice' ili male lutkice, nikad viđene naljepnice, mini knjižice... sve je šuštalo, sve što bi vadili bilo je neprocjenjivo!

Kad sam postala majka, moja su djeca imala isto uzbuđenje...

Dugo, jako dugo su vjerovali u bajku, potrudila bi se da je uvijek nemoguće bilo i promisliti da stvarno nije došao Sveti Nikola, zaštitnik djece i darovao im sve to, baš zato što su draga, dobra, voljena djeca...

Nikada neću zaboraviti kako je prije dvije godine, kada je moje mlađe 'dijete' imalo osamnaest godina, doma skoro nastao skandal.

Dobro, nije, na kraju...ali, bilo je smiješno i dirljivo i slatko u isti mah.

Na neki prigodni način, spomenula sam kako njihove čarape odlaze u dječje uspomene... Ah, kako sam pogriješila.

Kad se samo sjetim kako me netko uoči tog datuma dobrano izgadio da je 'neprikladno' da tako velika djeca ostavljaju svoje čarape na prozoru...kako me netko ismijao radi toga...kako me netko naveo na takvu odluku...uh.

Izluđena, bila sam popustila, iako sam imala potpuno drugačiji stav o tome. .. nema nikakve veze što je netko velik, odrastao, zreo, 'nije više dijete'...ne!

To su uvijek moja djeca, a još i žive u roditeljskom domu... 

Kad sam ugledala vidno razočarenje na njihovim licima, na to bedasto predlaganje da čarape odu u mirovinu...prestala sam biti poslušna, 'razumna' žena, odjurila sam vani, u doba kada samo specijalne radnje rade, po kiši, vjetru, mraku, pod sjekirama koje su padale s neba... i kao i svako jutro, moja su velika djeca imala i te godine svoje iznenađenje, raznježena i sretna...

I zato, ne prekidajte tu malu bajku, ona nije smiješna, ona je... potrebna.

To je toplina, dragost i uspomena koju uvijek sačuvamo u dnu sebe, grijući srce i kada nam ga više nitko ne grije na taj način!

Ovo je godina bez jedne od dvije ukrasne čarape, a kako je od skora zabranjeno slati išta teže od 450 gr u Ameriku... čarapica neće otputovati.

Ipak - virtualno ona postoji i puna je šuškavih poklončića, slatkiša, mandarina i majčine ljubavi... koje 'rukom' Svetog Nikole nježno pomaze drago biće, ma gdje ono bilo!