završavam godinu na vrlo običan način

 

Uvijek se nađemo pred nekim novim izazovom. Ne mora biti strašan, prezahtjevan ili od životne važnosti. Nekada se radi samo o novoj situaciji ili okolnostima na koje se treba naviknuti. Recimo, ovo je prva godina kako blagdane provodim bez prisustva Sina. Isprva mi je to izgledalo prazno, malkice bolno, svakako kao nedostatak koji fizički osjećam, jer svoju djecu uvijek i jako fizički osjećam, kao svoj dio. A, onda... usporedila sam taj osjećaj nove praznine s njegovim odlaskom u 19-oj od kuće, znajući da se on više nikada neće vratiti živjeti - doma. I baš kako sam se, premda mi je prebrzo došlo to odvajanje, sasvim fino, normalno nosila s njegovim odlaskom i utrenirala sebe na novonastalu okolnost, primijenila sam slično ponašanje na ove krnje blagdane. Nisam jedina to tako doživljavala. U grupi se nalazila u vrlo velikom udjelu Prvorođena, pa biološki otac, očuh, pa onda rodbina redom. Još sam ja bila najumjerenija...

U obitelji se često 'primjećivalo' kako ja 'suviše ljubavi poklanjam djeci'. Dobro, ovu će neobičnu izjavu pravilno shvatiti sve majke koje se nalaze u svojim drugim, trećim, novim brakovima, kao specifičnoj zajednici u kojoj je potrebno fino, akrobatsko balansiranje u odnosima među djecom i partnerima sadašnjim i bivšim sa svim popratnim pojavama u tim biološkim i nebiološkim općenjima i njihovim nuspojavama...

Istina je, ja sam se rukovodila mojim nagonom da svojoj djeci utisnem enormnu količinu ljubavi, pažnje, podrške, snage, topline, nekako znajući da nikoga primljena količina ljuibavi nije ubila, te osjećajući da ih to neće pretvoriti u nesamostalne osobe, kako se predviđalo u obiteljskim kuloarima.

I bi tako.

Prvi je otišao mlađi potomak. 

Apsolutno samostalan, tamo daleeeeko, fenomenalno brodi i štoviše, ne plaćam školovanje, ni život njegov, a sada i zarađuje. Valjda će uskoro još i 'slati štogod doma'. Tako je zaradio i sebi kartu za novogodišnji New York. Grad njegovih snova. I mojih...

Dakle, Sin koji je čuda balkanske vrste izvodio u Splitu i koji se odlično uklapa u na početku posta objavljenu sliku, koju čuvam već nekoliko godina zbog fantastičnog ocrtavanja tadašnje situacije u našem domu,

uz popuste na prosjek ocjena, pribavio je sebi avionsku kartu za dvjesto i nešto dolara, te preko Minneapolisa, sletio kao prvi avion u NYC, nakon što je danima sve bilo zbog snijega blokirano.

I po slijetanju, vozio se prilično autobusom, pa nekoliko puta podzemnom, pa odradio pješke dionicu, pa opet podzemna, pa sat i pol pješke kroz visoki snijeg, pa je pogurao kola nekome, tko ga je prevezao dio puta, pa na kraju pješke stigao na adresu u Brooklynu, na vrata kuće prijatelja iz Splita i petorice Beograđana, sportaša koji su ga očekivali, ali ne i dobili na mobitel koji je odavna prestao raditi! 

I što na sve imaju reći oni koji su me žestoko upozoravali da mi djeca ne mogu mrdnuti 'bez mene'!?!

Prvorođena je vrlo slična, snalažljiva i s osjećajem orijentacije koji nije prirođen ženskom rodu, a nadam se i skorom njezinom osamostaljenju.

Mislim da su inače stekli neke vještine duuuugogodišnjim jedrenjem i snalaženjem u nemogućim situacijama te vrste, što zahvaljujem bivšem mužu, jer nas je svih izdrilao, za sve uvjete, naročito dobro za 'olujne'... hvala ti, Gorane.

Samo razmišljam. 

Jutarnje razmišljam. 

Onako...uz kavicu. 

Ne želim misliti o jučerašnjem požaru suprugovog kabineta na fakultetu. Kao i o svemu teškome ili kompliciranome što sam ovu godinu prolazila. 

Dobro je, sve je dobro, jer - živa sam, živi smo.

Nemam običaj praviti rekapitulaciju na kraju godine. Čemu!?!

Ipak, lagala bih da ne priznam kako se letimično sjetim nekih stvari...

Nakon Božića jedno sam predvečerje izašla u šetnju. Bez pratnje. Trebala sam blizinu mora. Mir. 

I krenula sam na Kaštelet, plažu podno južnih padina Marjana, povrh koje sam živjela u idiličnoj kući dosta godina, gdje su moja djeca provela djetinjstvo iz knjiga.

Bilo je hladno. Bio je jasan sumrak. 

Zalaz je bio hongkonških boja. Samo na jednom dijelu uočila sam ljude koji love ribu. Doduše, nisam uočila nijednu đunku da se ljuljuška. I dalje, niz plažu, nikoga, osim dva šetača sa psima. Bilo mi je toplo, imala sam čizme koje trpe sve uvjete. Kako sam zagazila na šljunak uz more, osjetila sam unutarnji spas. Preplavio me spokoj. Spasenje. 

Intenzivno je mirisalo more. Zdravlje. Hodala sam dugo, slušajući ritmičke valiće i škripu šljunka pod izdržljivim čizmama. Onda sam se spustila u čučanj, umočila prste u more i liznula ga. Činilo se da nije prehladno, očito je oštar zrak bio nadmoćniji. Sve do potpunog mraka sam hodala i disala i svakim udisajem osjećala sreću. 

Na isturenom sprudu sam se zaustavila, pogledala prema pučini, prožela me jaka ljubav i tada sam promislila kako je dobro da polako završava čudna godina...to je bio moj oproštaj s njom. Bez patetike, bez žaljenja, naprosto jedan sasvim običan pozdrav...