sasvim mali trenutak

Trenutak uhvaćen u hipu. 

Zašto samo trenutak?  Zašto u hipu? 

Jednostavno - nemam kompjutera ovih dana.

Ostavila sam pismo sa svojom željom na prozoru i očekujem ispunjenje. 

Do tada, otprilike se osjećam isto kao da pokušavam na češlju odsvirati komad napisan za harfu, koja mi je ostala zarobljena na nekom europskom blokiranom aerodromu. Ipak, moram malo, makar malo, makar sasvim malo, obratiti vam se, najdraži gosti moji...

Možda me pročitate i nasmiješite se,

no svakako ćete na sekundu stati 

i predahnuti od jurnjave u kojoj se zahuktalo sve živo i neživo, u ovo doba godine.

Meni draga osoba jučer me zamolila da se pravim barem ove dane da ne postoje problemi koji postoje, 

da se pravim da smo ja i sve oko mene u najboljem redu, 

da osim tekućih i normalnih sitnica ne postoji ništa što izaziva i najmanji drhtaj, 

da djelujem odmorno, veselo, neopterećeno, čak zaigrano,

da budem nježna, vesela, raspoložena, poželjno duhovita...opet, volim je, što ću..!?!

Rekla bih, nije mi lako, bogme nije mi lako...ali, neću ako draga osoba pročita ovo (prigušeni smijeh kojeg prati pištanje ekspres lonca koji ispušta miris domaće juhice), umjesto toga ctiram pjesmicu iz osnovne škole: 

'How nice is 

this world around,

here's a meadow

flowers abound

there's a field

and there a glade,

there is sun

and here a shade;

there is Danube

with gold laden

there is grass,

and here a garden.

A nightingale

sings its tune.

Here's my heart

and here are you.'