you're the cream in my coffee

Prijemčljiva sam.

Nedajbože da u trenucima dok balansiram između lošeg raspoloženja i pada osobnog sistema, netko zabrinutog lica pogleda u moje oči i ozbiljno primijeti: 'Blijeda si. Dobro ti je?'

Tog trena sam - gotova. 

Zlo mi je.

Sve krene naopako.

Općenito sugestije svih vrsta dosta djeluju na me.

Dobro, ne baš od svakog prolaznika, jasno.

 Jučer mi je netko rekao na najnježniji mogući način,

da bi se trebala odmoriti, naspavati, vjerovati da će sve biti u najboljem redu, te da ću se nakon toga osjećati odlično!

I, ah... stavilo me na spavanje s time...

Kako je krotkost moja osobina,

vjerojatno osim karakterno, zapravo moja dodatna oprema stečena u djetinjstvu, a onda istrenirana do zavidne vještine,

djelovalo je to sinoć.

Gle čuda, jutros sam se probudila nasmijana. 

Otvorila sam oči, bez budilice.

Protegnula sam se u postelji

i kad sam vidjela da je vani mračno od trule, neprimjerene južine u ovo doba 'fešta',

nasmijala sam joj se u facu,

jer sam osjetila da mi je nevidljiva ruka, koja očito jako dobro zna sa mnom i vodi me nepogrešivo dobro,

maknula sve loše koje se taložilo zbog vanjskih čimbenika, poredila mi razbrušenu kosu,

stavila mi ruku u udubinu pri dnu leđa

i blago me gurnula dalje... naprijed.

Ispravila sam se u hipu, uz pomoć nevidljive ruke i ozarena shvatila, po ne znam koji put - la vita è naprosto bella!

Plesnim korakom,

vješto koračajuću u haljini s perjem oko gležnjeva, promičem okićenom kućom koju sam pretvorila u bajku ponovno i bez čarobnog štapića,

osjećam čvrsto onu nevidljivu ruku oko struka,

koja mi ne da da padnem više ikada,

a bukov parket složen na francuski način pretvara se pod mojim nogama u glatku, sjajnu plesnu površinu,

glavu odbijam držati pravilno odmaknutu u stranu,

već sam je prislonila cheek to cheek...

Uplešite u blagdane sretni, salonski moji...najdraži.