dan za izlet

Jedna od savršenih nedjelja

obilježena je

izletom.

Danas ću se izvesti

u prirodu na

downtonabbeyeski način.

Znači, bez neuroze.

Nju zaboravljam na klaviru.

Jednostavno.

I normalno.

Nije li divno osjetiti dolazak proljeća

u direktnom dodiru s prirodom...

Tko od nas još to radi?

Nitko koga ja znam.

Koliko nas provede

dokoni dan

na livadi,

pokraj rijeke,

ispod stabla,

na dekici,

dozvoljavajući sebi ne raditi ništa,

samo ležuckati

u mirisu ugrijane trave,

promatrati guste skupine

sitnih, sitnih mušica

kroz trak sunca,

čuti pčelu koja proleti u visini očiju,

ne držeći elektroničku napravu u rukama,

ne slušajući naporne zvukove

koje dopiru kroz kvalitetne slušalice,

samo se prepustiti livadnim zvucima,

žuborenju rijeke iz daljine,

osjetiti spokoj i sreću,

bez prevrtanja svjetovnih misli

i rješavanja životnih rebusa

kojima smo

opsjednuti..?

Ah, uvijek je prva rečenica

'nemam vremena još i za to'.

Ah, druga je

'nitko neće sa mnom, on voli spavati ili ona želi na 'špicu' je joj je zanimljivije, a djeca se ionako liječe nakon subotnjeg izlaska'.

Ah, treća je

'što bi uopće radili na izletu, kad ondje nema bežičnog interneta'.

Dodatna teškoća bi bila da je pola familije

ili društva

alergično na sve i sva,

pa je mogućnost davljenja nakon boravka u prirodi

opasna po život.

Šteta...

Danas sam... tamo.

Luftam misli,

podsjećam se na mogućnost

lijene nedjelje koja daje energiju

 radost života

i koja znači prirodno pauziranje

od stresne svakodnevnice.

Možemo li se više uopće nasmiješiti

na bumbara koji nespretno,

onako debeljuškast

oblijeće oko maslačka..?

Vjerojatno ne,

jer nije zanimljiv tako jednostavan,

jer nam je prestatično takvo događanje,

usred izbezumljenosti

brzim prizorima

na koje smo navikli,

bilo iz života,

bilo gledanjem perfektno uznapredovalih

akcijskih filmova.

Siđoh danas s ringišpila.

Jer mi se malo vrti u glavi.

Poluhladovina,

ispružena ruka van karirane deke

čupka vlati trave,

jednu stavim među dlanove,

prinesem usnama i puhnem,

zasvira muklo...

uhvatim sebe kako se smješkam,

(ali i radujem pohanim šniclima

u kofi od pruća,

te piti od višanja.)

ginette callaway

U toj živopisnoj dokolici,

neki davno zaboravljeni

prizori iz života

nježno slete 

na um.

Slikanja temperama

u starijoj grupi 'veliša'

u vrtiću.

Sjetim se mirisa gustih boja,

u koje umačem prste,

kombinirajući bijelu i crvenu,

pa tapakajući vršcima prstiju

nanosim latice ružičaste voćke

na tanjur od gline,

oslikavajući poklon za 'majčin dan'...

Osjećam zategnutost obraza,

kuteve usna koji su se izvili prema gore,

dobro je,

to je to.

style.ba