19. 02. 2012.

dan za izlet




Jedna od savršenih nedjelja
obilježena je
izletom.
Danas ću se izvesti
u prirodu na
downtonabbeyeski način.

Znači, bez neuroze.
Nju zaboravljam na klaviru.
Jednostavno.
I normalno.
Nije li divno osjetiti dolazak proljeća
u direktnom dodiru s prirodom...
Tko od nas još to radi?
Nitko koga ja znam.
Koliko nas provede
dokoni dan
na livadi,
pokraj rijeke,
ispod stabla,
na dekici,
dozvoljavajući sebi ne raditi ništa,
samo ležuckati
u mirisu ugrijane trave,
promatrati guste skupine
sitnih, sitnih mušica
kroz trak sunca,
čuti pčelu koja proleti u visini očiju,
ne držeći elektroničku napravu u rukama,
ne slušajući naporne zvukove
koje dopiru kroz kvalitetne slušalice,
samo se prepustiti livadnim zvucima,
žuborenju rijeke iz daljine,
osjetiti spokoj i sreću,
bez prevrtanja svjetovnih misli
i rješavanja životnih rebusa
kojima smo
opsjednuti..?
Ah, uvijek je prva rečenica
'nemam vremena još i za to'.
Ah, druga je
'nitko neće sa mnom, on voli spavati ili ona želi na 'špicu' je joj je zanimljivije, a djeca se ionako liječe nakon subotnjeg izlaska'.
Ah, treća je
'što bi uopće radili na izletu, kad ondje nema bežičnog interneta'.
Dodatna teškoća bi bila da je pola familije
ili društva
alergično na sve i sva,
pa je mogućnost davljenja nakon boravka u prirodi
opasna po život.
Šteta...
Danas sam... tamo.
Luftam misli,
podsjećam se na mogućnost
lijene nedjelje koja daje energiju
 radost života
i koja znači prirodno pauziranje
od stresne svakodnevnice.
Možemo li se više uopće nasmiješiti
na bumbara koji nespretno,
onako debeljuškast
oblijeće oko maslačka..?
Vjerojatno ne,
jer nije zanimljiv tako jednostavan,
jer nam je prestatično takvo događanje,
usred izbezumljenosti
brzim prizorima
na koje smo navikli,
bilo iz života,
bilo gledanjem perfektno uznapredovalih
akcijskih filmova.
Siđoh danas s ringišpila.
Jer mi se malo vrti u glavi.
Poluhladovina,
ispružena ruka van karirane deke
čupka vlati trave,
jednu stavim među dlanove,
prinesem usnama i puhnem,
zasvira muklo...
uhvatim sebe kako se smješkam,
(ali i radujem pohanim šniclima
u kofi od pruća,
te piti od višanja.)
ginette callaway
U toj živopisnoj dokolici,
neki davno zaboravljeni
prizori iz života
nježno slete 
na um.
Slikanja temperama
u starijoj grupi 'veliša'
u vrtiću.
Sjetim se mirisa gustih boja,
u koje umačem prste,
kombinirajući bijelu i crvenu,
pa tapakajući vršcima prstiju
nanosim latice ružičaste voćke
na tanjur od gline,
oslikavajući poklon za 'majčin dan'...
Osjećam zategnutost obraza,
kuteve usna koji su se izvili prema gore,
dobro je,
to je to.
style.ba

Broj komentara: 15:

  1. Daniela Dvornik: ka i uvik.... osmijeh mi na licu... ♥ (i ja se radujen pečenome mesu s mladin kumpirima, domaćoj juvi i zelenoj salati ... a je skupa....)

    OdgovoriIzbriši
  2. Volim osmijeh tvoj! Nema oblaka više!

    OdgovoriIzbriši
  3. Daniela Dvornik: ‎:D :D :D

    OdgovoriIzbriši
  4. Ni ja ne znam nekoga tko odlazi na izlete. Zalosno. Krasan blog za nedjelju!

    OdgovoriIzbriši
  5. Božena Morsan: Kako ljepooooo ,,,,uživala sam u mislima na Vas .Poljubac za svaku ovu napisanu rijeć .

    OdgovoriIzbriši
  6. Sandra Šimić Brkić: Rea, uživala sam čitajući tvoje današnje misli i totalno sam se prebacila u ambijent....tako mi nedostaje proljeće i sva ljepota prirode koja se budi...nažalost sve manje uživamo u tako "malim" ali posebnim stvarima koje nam daje ovaj život...

    OdgovoriIzbriši
  7. Daniela F, na istoj smo valnoj duljini, znam:)

    OdgovoriIzbriši
  8. Božena, uzvraćam poljupce, nadajući se da ste imali vrlo lijepu nedjelju!!!

    OdgovoriIzbriši
  9. Sandra, znati uživati upotrebom mašte, već je velika stvar. Poduzeti nešto da se to počme događati i u zbilji, vrijedno je divljenja. Važno se sjetiti...a, onda, je kratki put do ostvarenja, sigurna sam.
    Ne treba doći do očaja, kako bismo se sjetili nekih zaboravljenih divota...šteta bi bilo... Ljubim te!

    OdgovoriIzbriši
  10. Kao i uvijek - po-go-đe-no!

    OdgovoriIzbriši
  11. Draga moja, danas su se i moje usne izvile prema gore u jedan mali smiješak. Razlog tome je sjećanje na jedan događaj iz moje rane mladosti. (danas sam u fazi zrele mladosti).
    Bile jednom četiri vesele curke. Jedna od njih je slavila rođendan i povodom toga okupile su se na popodnevnoj kavici i kolačima u jednom od tada poznatih kavana u našem gradu. Slavljenica je dobila na poklon knjigu i dok su veselo čavrljale uz pjesmu Olivera Mandića ( neprimjerenog naslova ), dale su jedna drugoj obećanje da će se nalaziti svake godine na ovom istom mjestu u isti sat i tako zauvijek. Da ne bi bilo nejasnoća sve su to i zapisale na prvoj stranici knjige. Ovih dana će biti točno 29 godina od tog obećanja, zaboravljenog. Život je svaku odveo svojim putem i danas slave svoje rođendane sa nekim novim dragim ljudima.
    Šaljem vam veliki poljubac ma gdje bile.

    OdgovoriIzbriši
  12. Hvala Sanda i Nikolina na komentaru, veseli me to uvijek..:)

    OdgovoriIzbriši
  13. Draga Jedna od nas 4 :)

    http://www.youtube.com/watch?v=6E2frbS_1nM

    Jako sam se razveselila primiti ovo pisamce, jer shvatila sam ga kao pisamce, a ne samo komentar! Naročito što se nalazim u jednoj od složenijih faza života, gdje osim teškoća, ima još red zabrinutosti, red usamljenosti, red preslagivanja, red hvatanja daha za opet novu stranicu života...pa tako do najkompliciranije musake. Nadam se da ću uskoro preliti vrhnje razmućeno s jajima i malo soli i sasvim privlačno zapeći tu musaku.
    Nevjerojatno je kako se nekad sve čini jednostavnim, a onda se zaborave obećanja, druženja, momenti koji nikad ne ishlape...ali i to je začin života...
    I jednoj i drugoj i trećoj s kojima sam sjedila za stolom ludo popularnog mjesta, šaljem topli zagrljaj, skupni...virtualni, ali potpuno iskreni.
    A, februarski rođendan (nezgodno je upotrijebiti u ovoj varijanti hrvatski izraz) neka je sretan, također!
    Najvažnije je da smo (gdje jesmo da jesmo, s kim jesmo da jesmo) - ŽIVE!!!
    To je već velika stvar, ne zaboravimo:)

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.

link within

Related Posts with Thumbnails