Celestin Medović

Mala subotnja izložba mog omiljenog...

Još od djetinjstva vezana uz njegove slike,

uz dozu boli.

Ah, pretužno da otkrivam nanesenu mi

obiteljsku nepravdu veliku,

koju nikada neću preboljeti.

U jednom od brakova iznimno

vezana za Pelješac,

i danas traje ta ljubav.

Ni to ne znam kako preboljeti,

ne brak,

nego ljubav prema Pelješcu

i divnim ljudima koje sam

tamo ostavila...

U moru takvih razmišljanja,

opomenem sebe,

pa primijenim američku praktičnost:

sve iza sebe ostaviti tamo gdje jest,

uspomene njegovati,

ali ih ne evocirati prečesto zdravlja radi,

a gledati ravno pred sebe

i stremiti prema novome...

Osjećam miris pelješkog smilja.

Obuhvaćena bistrim slikama,

spokojem Medovićeve Kune,

podnevnom tišinom

i jednostavnim,

pravim životom,

u kojemu je sve jasno,

lako,

dobro,

lišeno filozofiranja i prenemaganja, 

odlazim iz kuće,

krećem na pasta e fagioli.

Točka.

http://www.libertas.be/pages/medovic.htm