Dobro jutro.
Laki dan, lakoudisajni zrak na mom balkonu prepunom mirisa ružmarina, lavande i kadulje.
Ptičice skoro preglasne, stvaraju pomalo tropski ugođaj, samo uz odsustvo paklene, vlažne vrućine.
Doručkujem sama.
Zakoniti odletio u Pariz.
Kći na drugoj adresi.
Nevjestica i Sin spavaju.
Opet svi su na broju, tu negdje nadomak mog, kokošjeg krila, to daje spokoj.
Dnevna atmosfera u kući je savršena, puna smijeha, zezanja, pozitivnog 'šušura', veselja.
Razumjela sam po ne znam koji put Lepu Smoje... treba se okružiti mladim ljudima, a ja dodajem ili onima koji to nisu, ali zapravo jesu, to je ona divna grupacija koja nema ograničenja životnom dobi, oni koji ne pričaju o bolestima, propuhu, lošem podnošenju vremena, koji nisu u ulozi Jeremije iz stripa 'TNT', koji su prepuni raznolikog interesa za sve i sva i nisu i neće nikada izgubiti životni polet.
Takvo okruženje djeluje dobro, jako dobro, ljekovito.
Ne postoji mogućnost da potpadnemo pod kukanje o nedaćama, nego se instant uklopimo u osjećaj kako je sve moguće, jednostavno, bez napora, lako i dobro.
Volim neopterećene ljude, a sada ih imam doma.
Jasno mi je da sam i sama u povlaštenoj skupini i ponosna sam na to.
Jutros, mada nije zora, sve je tiho u mojoj zelenoj 'nizbrdici' , ovoj ispod moje terase.
Poneko prođe,
poneko od penzionera na zgradi u blizini, iznese teglu sa cvijećem da je osvježi valjda,
poneko prođe s vrećicama iz pravca 'velikog pazara' s trešnjama, blitvom, stručkom cvijeća... lupkaju sandale.
poneko od penzionera na zgradi u blizini, iznese teglu sa cvijećem da je osvježi valjda,
poneko prođe s vrećicama iz pravca 'velikog pazara' s trešnjama, blitvom, stručkom cvijeća... lupkaju sandale.
Ne čuju se vozila, ne čuje se radni dan, ah... kako to godi, a samo je utorak.
Bugenvile i pokoji zaostali cvijet ocvjetale glicinije
(ne zove li se ulica gdje stanuju 'desperate housewives zapravo Whisteria Lane!?!)
poremeti zelenilo svojom bojom.
(ne zove li se ulica gdje stanuju 'desperate housewives zapravo Whisteria Lane!?!)
poremeti zelenilo svojom bojom.
U ribnjaku se ne mrdaju ribice, valjda i one spavaju još.
Nervira me bedasti suncobran na bijelo - zelene pruge koji je komplicirani susjed u godinama postavio iznad ribnjaka... praveći hladovinu zlatnim bićima koje ispunjavaju želje.
Odložen drveni poslužavnik mog pojedenog doručka stoji postrance, a šalica s leptirićem na dršci, s dobrom turskom kavom je nadomak lijevoj ruci.
Jesam li ja ovo sretna!?!
via citified
