večer

Provodim dokonu večer petkom.

Zaslužena dokonost, itekako. 

Nakon napornih dana, povećana je svjesnost prilikom opuštanja.

Drago mi je da živim u ovom dobu, jer da se nalazim u ranim 30-tim godinama prošlog stoljeća, opuštanje bi bilo kudikamo kompliciranije.

Dok bi popodneva provodila čitajući knjigu, možda bi mi išla na živce klizava svilena haljina i nemarno prebačena krznena stola preko jednog ramena, dok bi mi drugo zeblo pripremajući se za buduće reumatske bolove.

Za običan koktel trebalo bi pozvoniti vjernoj služavki i gnjaviti je da me posluži prije večere.

Sobarica bi mi trebala da se dogovorim oko pripremanja kade s omiljenom kupkom i vađenje haljine iz garderobe uz odgovarajući nakit, za večeru s prijateljima.

Trebalo bi provjeravati osoblje iz kuhinje da li su zadovoljni prepelicama koje su dopremljene jutros.

Ljutila bi se na šofera što je kasnio s dopremanjem cipela koje su poslate iz omiljene radnje.

Cvjećarke bi me nervirale s nedovoljno maštovitim aranžmanima koji trebaju večeras ukrašavati stol.

Bjelina boudoira poticala bi muklu glavobolju i morala bi sebe smirivati kapima valerijane, čiji okus ne volim i nikada nisam, te bi zvonce ponovno upotrijebila kako bi mi se hitro donijela čaša šampanjca za ispiranje gorkog okusa.

Oko presvlačenja u večernju satensku haljinu s kompliciranim naramenicama trebala bih pomoć. 

S prijateljima, nakon večere, čekao bi me ples...

Umjesto svega toga, sama sam na kauču umjerene, beige boje u svom salonu, pijuckam ono što sam sama uzela, odlučila sam provesti večer bez socijaliziranja s uglednicima, ni krzno ni perje mi ne golica nos, vrlo sam udobno odjevena... i baš mi odgovara takav scenarij, kao uvod u nešto žustriji vikend.

Opore kapi valerijane u grlu jedina su sličnost s dobom Jean Harlow.