tribute to bruno

Moja su dječica rasla uz lijepog Bruna. Sićušan 'collie' došao je u našu kuću smještenu na južnim padinama Marjana, jer je moj muž, koji je cijeli život imao pse, silno želio ljubimca u raskošnom vrtu.

Sin i Bruno

Pri tom je manje važna bila činjenica što ja... ne znam baš... sa životinjama. I nije istina da tko ne voli životinje, ne voli ni ljude! Ma, kako bi to moglo biti!?! Ja ljude obožavam, istinski, a sa životinjama slabo znam rukovoditi...
Svakako, ideja da se našim imanjem šetka pas, bila mi je privlačna i odbojna u isti mah. Možda bi mi bilo lakše da je konj bio privezan pred verandom... 
Muž me uvjeravao da ću se brzo 'zaljubiti' u slatku 'beštiju', ali dogovorili se zapravo - nismo.
I tako, jednoga dana, na ogromno veselje moje male djece, doputuje Bruno Patrick, lijep kao s razglednice.

gornji red: Stefano i Andrea Planinsek, Ivan Bebić, Nina Kurtović-Mišić

prednji red: Marin Jurin, Prvorođena, Bruno, Ivana Šola, Sin

Uh... ja bi ga zbilja rado bila gledala na filmu, tipa 'Beethoveen' , ali dok sam ga pozdravno mazila po bebastoj paperjastoj dlaki identične boje kao moja kosa, priznajem da mi se koža ježurila i srce jako lupalo od stranog osjećaja, ma, od straha. 
I tako sam ja, prvih mjesec dana imala problem navikavanja na živahnog, zaigranog psića.
Nikad nisam znala ni 'komande' koje se raznoraznim životinjama izriču (tipa iš, kuš, ovamo, lezi mrtav, tu, uz nogu, mic mic, ko ko...), ja sam se životinjama obraćala kao čovjeku, psu bih do tada fino kazala: 'Molim te, makni se malo s puta, 'pinku' te se bojim, mooolim te, 'ajde...'
Dolaskom Bruna u našu obitelj, moje kretanje postalo je ograničeno. Nije da se nisam trudila. Jesam! Ali, nisam mogla bez straha napustiti vlastitu kuću... ajoj. Nitko me nije shvaćao zaozbiljno. Pas je bio važniji.

Sin, Bivši muž, Prvorođena, Bruno

Ja sam bila luda. Svi su se odreda sablažnjavali, u nevjerici odmahivali glavama kako li se samo mogu bojati predivnog štenca, a ja sam bila na sto muka... 
Molila sam muža za razumijevanje i pripomoć dok ne savladam strah, pa se pokazao obziran, tako što bi prije odlaska na fakultet brižno omogućio 'čist zrak' da mogu ući u auto i otići... sigurna, nepojedena od strane zvijeri. 
Ako bi se zatekla sama doma, dok bi ostali bili negdje po vrtu, a pomahnitalo bi mladunče baš htjelo po meni skakati, ako bih se drznula pomoliti glavu kroz odškrinuta vrata...tada bi kroz jednu od pet terasa vikala 'Juhuuhu!' dozivajući pomoć, potrebnu za prolazak uz nevjerojatno 'skakajuću' životinju. Tako sam bila glavna atrakcija udaljenim susjednim kućama, sramote koje sam bila svjesna, ali Bože moj...što sad!?!

Sin i Bruno na Palmižani

Jednom sam skoro ubila preslatkog Bruna, misleći da napada moju Prvorođenu. Eh, to je tako kada na silu netko donese doma životinju, bez uvažavanja tuđe nelagode, ali dobro... Kuhala sam ručak i čula Prvorođenu kako urla, viče, kriči, arlauče, dere se...izletila sam na Julijin balkon i vidjela Bruna kako skače po djetetu, luđački, opasno... Bez promišljanja, zgrabila sam prvu teglu s cvijećem i bacila je hitro u vrt, prethodno upozoravajući kćer da se odmakne... ni ona se nije snašla, jadnica samo se pomaknula u užasu videći mene što kanim! Spašavala sam joj goli život... dok se ona igrala s 'pasom'. Majko moja...meni nije tako izgledalo. Ja sam odgojena na gradskim ulicama i u kavanama, to je bilo očito. Nisam imala skautskog isustva. 
I tako, nakon moje jednomjesečne dresure, jedno rano jutro 'sama od sebe' izašla sam u vrt, s kavom u ruci i u spavačici (jer me nitko nije mogao vidjeti unutar zidova hacijende), prišla sam Brunu i počela ga maziti...onda je slijedilo ono 'dođiiii tiii, mamiii', daaa, daa...

Prvorođena s Brunom

Kad je bio već ogroman, naš prekrasan Lassie, spasila sam mu život! Bili smo sami u kući na osami, djeca i ja, nekoliko dana i nakon planinarenja Marjanom, primijetili da se Bruno čudno ponaša, da je jako vruć i da mu je noga trostruke veličine. Jedva, jedvice sam ga teškog, uzela u naručje, pokupila djecu i hitno svih odvezla  do veterinara...od ugriza zmije bio je spašen u zadnji tren.

Brunova gazdarica

Kad sam se razvela i otišla s djecom živjeti u novi stan, tzv. 'Bonbonijeru', Bruna smo znali pričuvati, kada bi Bivši muž putovao.

Djeca na izletu s Brunom

Bruno je bio divan.
Bojao se mora 'k'o pas', a ljetovao je na jedrilici... jadan.

Prvorođena s Brunom na vikendu kod tate

Bruno sa Sinom u 'bonbonijeri' na 'sleepoveru'

Bio je lijep.
Bio je pametan.
Bio je strašljiv, pa smo ga mi morali čuvati. 
Lani je Burno umro od starosti.
Svi smo bili utučeni, Bivši muž najviše. Toliko da sam se jako zabrinula za njega.
I tada sam došla na spasonosnu ideju! Prvorođena se složila, čak i Sin via Skype...a i moj Zakoniti nije imao ništa protiv da 'malešnu' bebicu labradora kupim čovjeku s kojim sam živjela, s tim da mu ga, kao djeca poklone...
Već sam bila dogovorila putovanje, preuzimanje, organizirala svoje novce, kad... Sin je zbog brzopletosti minirao moju ideju, navodeći bezvezan razlog...dan danas ne može prežaliti taj bedasti postupak, niti razumije zašto je to uradio.
Nadam se da će se Bivši muž ipak domoći omiljenog ljubimca, koji njemu život i zdravlje znači!
Šteta da mu to ja nisam mogla tada učiniti...u ime naših dobrih godina i divnog 'tatovanja' mojoj djeci...a i jeftinije je od biste, jel'!?!