dubljenje na glavi

zapravo je idealan način da započnem ovaj dan.

Najprije sam sjedila u svom salonu, u potpunom mraku, nisam upalila nijedno od desetaka rasvjetnih tijela, ništa.

Sjedila sam i tiho doručkovala, jedva vidjevši toast koji sam nasumce prinosila ustima.

Jutros pijem kavu iz žute velike šalice, kao zamjena za sunce, ma što sunce, kao zamjena za danju svjetlost.

Boja suncokreta je najvidljivija jutros, zato sam je odabrala.

Spustit će se nebo na zemlju, kažu meteorolozi u bljutavim odijelima na našim tv programima.

Tiho je, ono utihnuće pred pljusak.

Tropski je vruće, na potiljku osjećam kapljicu koja klizi niz leđa, možda sam negdje u južnoj Americi, tako mi se čini podnošljivijim ovo nestvarno lipanjsko jutro.

I nije samo vrijeme tiho.

I ja sam.

Pokoja ptica se glasa i jedna bušilica povremeno, no vrlo kratko, iz daleke daljine, to su oni radovi na cestama koje u mojoj zemlji obožavaju poduzimati na početku turističke sezone, kad nam je najinspirativnije prekopati pola grada.

Svjetski smo.

Posebni.

Svoji.

Ja jutros nisam svoja.

Ne znam čija sam, ali smišljam kako preživjeti ovu srijedu, s obzirom da nisu pomogle nikakve tehnike samopomoći u trenucima koji se čine beizlaznim.

Najprije sam ponavljala ono 'i ovo će proći', ali kad sam shvatila da ponavljam površno, bez efekta, više kao u nekom ritmu, onako do 'repanja' , uz lupkanje ritma nogom i pokoju sportsku psovku ugođaja radi, onda sam stala.

Okrenula sam leđa svom pariškom prozoru jer kroz njega vidim Stockholm u najmračnijoj fazi, a kosi mi se slika s doživljajem zbog vrućine koja tamo ne postoji... nesrazmjer me doživljaja uzurujava.

Nemam energije za ples kojim bi se eventualno izazvala kiša, stoga odlučih započeti dan dubeći na glavi.

Ono, bolja prokrvljenost mozga i to...

Vama, poklanjam pjesmu raspoloženja!