Proljetna kiša

Sanjam kišu proljetno toplu. 
Gustu i sitnu do nevidljivosti oku. 
Onu koja vlaži kosu bez osjeta, do potpunosti.
Zbog koje odbacujemo kišobran želeći osjetiti užitak na licu i usnama.
Sretna kiša.
Ogleda se u tuđem oku, u sjajnom noćnom asfaltu, u osvijetljenom oglasnom stupu na kojemu bliješti plavo slovo f. 
Čista voda s neba koja se pije jednostavnim oblizivanjem usana. 
Stvara tišinu bolju od snijega, radosniji muk. 
Obrisi ljudi koji promiču pokapani kapima, tajanstveni su, ljepši, nejasni likovi koji ne ometaju, ali daju osjećaj distancirane prisutnosti drugih duša. 
Savršenstvo koje nenametljivo zahtijeva da budemo prisutni, da se ne sklanjamo i ne napuštamo ga. 
Noge ostaju suhe. 
Dobar osjećaj u predjelu srca daruje neobjašnjivo uzbuđenje, očekivanje neočekivanog. 
Mjesečevo svjetlo nije isprano, samo bajkovito zamagljeno. 
Mirisna kiša.
Isprepleću se mirisi dugovječne knjižare, prepune kavane, natopljene kaldrme, trave, mousse au chocolat, tamjana, toplih ruku, božanstvene kapljice rujnog vina, uz neke zaboravljene nijanse iz pradavnih godina, onda kad smo se osjećali sigurnima... 
Umirila sam se uz ovo sanjarenje. 
Zagrlila samu sebe, utješno i dobro.