Пётр Ильич у меня на кухне

Jučerašnji radni dan, vrijeme ručka, kasnog ručka. Mjesto radnje: kuhinja. Perem grožđe pod jakim, bistrim mlazom vode. Bijelo, veliko, najkrupnije ikad viđeno, slatko grožđe. 

Vrlo glasno mojim salonom razliježe se baletna muzika.

Ja vrlo obična, kockasta pregača, croxice, kuham. Donekle s baletnim izrazom lica, jasno otkrivenog zbog glatko zaglađene kose u strogu punđu na potiljku. 
Tu ujedno prestaje svaka sličnost mene i balerine.

Manje kazališno djeluje pečena kokoš s krumpirima koja se sprema u turbo solarij, gdje će razviti svoj neodoljiv miris koji podsjeća na nedjeljni ručak, a uopće nije dan odmora.
Пётр Ильич me drži i u zanosu i čvrsto oko struka dok gipko prostirem stolnjak, zamišljajući se lepršavom u baletnim papučicama, kad uđe Prvorođena...

Pozdrav mi ostane zatomljen na usnama, njezin pogled me spriječi u iskazivanju radosti što je vidim. Gleda me moja crna verzija, identično zalizane kose, dramatično crnolabudovski našminkanih očiju koje prkose suncu, gleda me i čudi se. Odmahuje glavom, pogled joj padne na one gigantske bobe grožđa.
Nadjačavajući muziku obrati mi se, bez direktnog gledanja u oči: 'Oh, kako dekadentno... promisliš li ti nekada kako bi atmosfera iz naše kuće djelovala drugima da nas netko snima skrivenom kamerom i bi li zaključili da smo...neobični?'

Umjesto odgovora, nasmijem se i istovremeno napravimo uigrani pas de deux na potezu kuhinja - dnevni boravak, koji potraje...

Zadihane, zaključimo da smo vrlo talentirane i tko zna da li bi nam bilo mjesto u Kirovu da smo imale 'baletni oblik'...

Cyana Trendland