ostaci nedjelje

Odavno sam prestala mrziti nedjelje.

Otkako su moje prestale imati sličnosti s onima iz neke prošlosti.

Ja nedjeljom ne peglam.

Muzička pozadina mi nisu pjesme po željama.

Nemam uvijače u kosi, jer sutra ionako ne radim. Izobrazovala sam se, pa nemam muku u želucu dok uvjeravam sebe da nije važno što nisam ispunila današnju normu učenja.

Ne moram ići u bedaste šetnje među poznate, skockana od glave do pete, ako nekoga sretnem.

 Jedino imam vrlo često nedjeljne ručkove, jer volim okupljati različite ljude tog dana oko stola i dogotrajano blagovati, nekako mi je to privlačno.

Sada, u ove večernje sate, pušem vrlo oprezno mjehur od sapunice u kojemu su sadržane moje želje, pazeći da vještinom i strpljenjem staklarice s Murana oblikujem što veći mjehur koji se presijava u duginim bojama, a koji se neće rasprsnuti. Otprilike to... radim.  

Jedno piće prije spavanja, možda..?