život uz ocean

I nije me omeo povratak užeglog ljeta i konstanta mediteranskog ozračja. Nimalo. Kad zatrebam odmak od ponekad zamornog krajolika koji u zraku donosi nezaustavljiv brzi ritam, miris kokosovog ulja za brže tamnjenje, glasnu muziku, cvrčke u stoglasju, buku iz 'kafića', blještavilo mora, pogled na oznojena čela, živost plaže, ciku djece, miks boja...dok mi se ne zavrti u glavi,

ja preokrenem svoj svijet

i na tren odem negdje uz ocean.

Sve se smiri,

osjetim slanost koju svježi zrak prinosi mom licu, vjetar koji me zdravo išiba, plastični miris žute ribarske kabanice, osjećaj gumenih čizama na mokroj palubi, blizinu Lika u irskom pletenom džemperu, toplinu utočišta na samoj plaži, nehajno raspuštenu kosu, miris kave iz velike šalice, osjećaj umora i zadovoljstva u jednom, osjećaj da sam živa, življa no ikada, neku sreću uvijek...beztresno osjećanje prirode.

Kad se obogatim kao Brooke Astor, svakako ću imati jednu kuću uz ocean, nije mi važno je li Cape Cod, je li... bilo gdje, zaista...

Povremeno ću se povući tamo, šetati uz ocean, slušati njegov divljenja vrijedan zvuk, galebove, sačekivati mjesne ribare, pisati...

Do tada, evo mene nakratko u svom time-outu u virtualnom svijetu, prije odlaska na jarko sunce splitsko! Gdje li je ono zapela ta raskošna jesen!?!