MOJ SALON ZA DURENJE : zaželjeli ste, pogledajte: tokyo 08

Konnichiwa (dobar dan). Japansko putovanje me obuzelo, očaralo, opčinilo, šarmiralo, dojmilo, napunilo moje opasno ispražnjene baterije. Prožela me mistika koja je gotovo opipljiva, smirenost, spokojstvo koje nikada zapandjaci postići neće, perfektan mix tradicionalnog, koje izaziva poštovanje, i modernog, do naježurene kože i ushita. Zrak titra od energije koja vibrira i koju osobe s razvijenim osjetilnim senzorima mora dotaknuti. Vibre koje ne dopuštaju jet lag, niti klonulost od umora, posve su drukčije od onih u mom ljubljenom New Yorku. Strelovite vibracije njujorških ulica poput energetskog su napitka, injekcije adrenalinske, postižu budnost i radost na najvišoj razini, ubrzavaju bilo, mozgu je više nego jasno da ste upravo u centru svijeta, događanja, dišete ubrzano i duboko, kosa podviljala lebdi oko glave, koračate čvrsto, ciljano i važni ste, najvažniji na svijetu, upravo u tom trenutku.
Tokyo vibrira drugačijim ritmom. Istom snagom, ali druge vrste. Zapadnjački kod jednostavno i bez bolesnog ili šokovitog stanja prelazi u drugi kvalitet. Normabelskim načinom mijenjate se na očigled vlastite svjesnosti i puštate da se promjena događa, jer je dobra, nova, sviđa vam se, niste ni znali da to možete postići. Preobrazba iz urbane jedinke stresnog tipa, lagana je, uz unutrašnje zvukove polaganog, no svakako moćnog ritma. Odjednom shvatite da koračate lako, da kava ne utječe na vaš power system koji inače konstantno održava razinu od 220V, da vam je duša zapjevala i otkucaji srca se normalizirali. Nova smirenost nije mlitava nirvana. Spokoj koji vas obuzme savršeno dozira osjećaj sreće s dostojanstvenom mirnoćom. Sami sebi se doimate uzvišeno, izbalansirani u izjednačenim omjerima, postižete unutarnju kontrolu sebe. Sklad je tu.
Sličnost tokijskih i njujorških ulica opstaje, jer i tu ste baš tamo gdje treba biti, u centru zbivanja, na najvažnijem mjestu, u epicentru koji je pravi. Adrenalin, malko drukčije vrste, na Istoku je prisutan vjerojatno kod svakoga koji je u svojstvu posjetitelja, a ne obitavatelja. I divno ga je doživjeti. Preplavi vas golemo zadovoljstvo što ste stopljeni sa simpatičnim fizionomijama, s potpuno drukčijim svijetom, s vrevom na ulicama koja djeluje skoro ljekovito, s drevnom civilizacijom, osebujnim arhitektonskim rješenjima koja oduzimaju dah…
Širi Tokyo sada naseljava 34 milijuna ljudi (u gradu preko ih je 12 mil.). Na obali Pacifika, u malo više od 400 godina siromašno ribarsko selo stasalo je u najveću svjetsku metropolu. A mene je ona čekala 43 godine da je posjetim. Kako meni nikada, kako se čini, ne pada užitak s neba u svojoj normalnoj, jednostavnoj, lako uzmljivoj varijanti, tako je i meni ponuđena ta ljepota koju sam morala zgrabiti u samo tri dana. Naučena da se prilagođavam zivotu, varijantama, situacijama, ispila sam svu ljepotu, bez obzira na posljedice…osjetila sam ih po povratku, kada sam sva omamljena trebala nikad toliki time out prije uključivanja u svakodnevnicu.
Tokyo zahtijeva brzinsku smjenu raspoloženja. Sasvim posebno raspoloženje vas obuzme pri posjeti prekrasnog šinto hrama Meiji, posvecenog caru Meijiu (1852-1912) i njegovoj zeni, carici Shoken. Upravo je car Meiji odigrao glavnu ulogu u nevjerojatnoj i munjevitoj preobrazbi Japana iz dotad izolirane otočne države u modernu naciju i svjetsku silu. Hram je izgrađen 1920.godine, uništen u zračnom napadu 1945., te rekonstruiran 1958. Car i carica su pokopani na sasvim drugom mjestu, u blizini Kyota. Ranim jutrom sam kroz visoku šumu, kroz koju se provlačila zaostala maglica, kročila prema hramu i osjetila cijelim bićem magičnost…Sugoi! (uzvik divljenja ili cudjenja). Napisala sam svoju osobnu molitvu i ostavila je tu uz brojne zavjetne pločice...
Chotto matte kudasai (pričekajte trenutak). Sasvim drukčije raspolozenje lagano buja kako iz magicne sume krenete niz sofisticiranu, vrlo ugodnu široku ulicu Omotesando, kojom šetate u sjeni visokih stabala i pri tome razgledavate izloge svjetskih top dizajnera Celine, Dior, Fendi, Ralph Loren …prođete pokraj trendi restorana, popijete kavu u chic Anniversaire Cafe.
Novo stanje duha nastupa već kada stignete do Prada Aoyama. Skromno ću ovom prigodom spomenuti da me je na sve što sam obišla, vidjela, doživjela, uputio naš veleposlanik, osebujna ličnost vrijedna divljenja, poštovanja i simpatije, divna osoba koja pruža osjećaj ponosa i sreće što nas baš on predstavlja u svijetu, hvala Bogu! I do Pradine zgrade sam dohodala zahvaljujući njemu. Ne radi shoppinga, ali svakako da bi ostala bez daha ugledavši zdanje optočeno obojenim staklenim oblogama u obliku dijamanta. Kako očima prelazite po tom savršenstvu, tako imate osjećaj da je živo, da se giba, frapantna zgrada pleše pred vama. Sjela sam na crnu mramornu klupu modernog dizajna i nisam se mogla odlučiti na odlazak. Oduševljenje arhitektonskim djelima u ovom gradu je golemo.
Nezaboravan doživljaj najprometnije je raskrižje u Shibuyi, centralnoj poslovnoj četvrti, gdje se pješački prijelazi prostiru u svim smjerovima i gdje organizirane grupe ljudi prelaze bez međusobnog ometanja svak na svoj kraj. Nemoguće je procijeniti koliko ljudi tu na svako zeleno svjetlo krene, ali nemam riječi za uredan kaos koji zavlada, i osjećaj te zgusnute energije u čiji sam kovitlac ušla…više puta…
Hačiko je odmah u blizini, inače omiljen 'meeting place', a zapravo kip psa. Priča o Hačiku je istinita, a govori o sveučilišnom profesoru Isaburi, koji je svaki slobodni trenutak poklanjao svom psu Hačiku. Svakoga dana Hačiko bi pratio profesora do gradske željeznice odakle je Isabura kretao prema svom fakultetu.

Sastanci i rastanci dva prijatelja bili su tako dirljivi da su uvijek privlačili poglede prolaznika. Hačiko je naravno čekao svog vlasnika na istom mjestu gdje su se i rastajali, svakoga dana. Jednoga dana, 1925. godine, profesor je doživio srčani udar i preminuo. Vjerni Hačiko nije se htio micati gledajući netremice u smjeru odakle bi trebao doći vlak s profesorom Isaburom.
Ljudi su mu nakon više tjedana donosili hranu, vabili ga mačkama i slično, ali
Hačiko se nije pomaknuo. Pas je tako stajao na istom mjestu deset godina postavši pravom atrakcijom na trgu Šibuja u Tokiju.
Zima 1935. godine bila je posebno tužna. Hačiko je ležao na hladnom asfaltu. Uginuo je. Ubrzo su mu na istom mjestu načinili brončani spomenik, koji i danas gordo stoji na Šibuji. To je vjernost. Ona proizlazi iz ljubavi...
Pored Hačika nalazi se i mjesto za pušenje, jer se u Tokyu ne puši. Ne puši se u zatvorenim prostorijama, ali ni na otovrenome, što znači da ne možete izaći na ulicu i zapaliti cigaretu. Za tu radnju postoje točno prediđena mjesta, molim lijepo.
Carska palača je divna obasjana jutarnjim suncem i dopušta tek naslućivanje prave ljepote promatranjem izvana, otvara svoja vrata tek dvaput godišnje, za Novu Godinu i na carev rođendan. Car s obitelji živi u zapadnom dijelu carskoga imanja opasano vrtovima.
Recimo, Ginza je prepuna ekskluzivnih i skupih robnih kuća, elitnih dućana, restorana, umjetničkih galerija, butika, noćnih klubova i cafea, ali poznata je i po najskupljim nekretninama na svijetu. Tu je i Apple Store Ginza, Sony Building…i konstantan je osjećaj da ste na Fifth Avenue, zapravo. Mislim da je pravo vrijeme bilo što sam se tu zatekla oko ručka, najbolje vrijeme za ovu vrstu urbanog kvarta.
Veselje je urnebesno kada posjetite prvi zahod, a nakon toga zabava se nastavlja prilikom svake posjete tim prostorijama, bez obzira gdje se oni nalazili. Zahodi se otvaraju pritiskom na teško pronađenu tipku bočnog ili zidnog kompjuterića. Grijana je daska, odabirete po želji temepraturu. Možete odabrati da li hoćete zvuk vode ili ne, neke su školjke osvijetljene iznutra plavkastom bojom kao sjedalice na splitskoj Rivi, možete odabrati opciju pranja ili donjeg tuširanja, bideta, hm, čisto ludilo! Malo treba prakse dok se pronađu potrebne tipke, ali doživljaj je kompletan.
No, dan je trebao završavati ipak senzacionalno. Jendom je to bio tipičan japanski restoran gdje poslužuju žene odjevene u kimona (na ulicama često šetaju kimona prekrasno oslikana i nekako oku posve normalna, rame uz rame sa zapadnjačkom robom). Restoran koji se nalazi u pokrajnjoj uličici, tipičnoj, izgleda nestvarno, gotovo kao kulisa u nekom filmu, podno Tokyo Towera koji je kopija Eiffelovog tornja samo je 9m viši.
Ili, drugi puta je moj dan završio na Roppongi Hillsu, gdje se nalazi Mori Tower, 54-katna ljepotica s preko 200 dućana, s restoranima i barovima, kinima, velebnim Mori Art Museum, zapanjujućim doživljajem u observatoriju na 52.katu i Sky Deck-om na 54.katu koji je otvoren kada nema vjetra. Zalaz sunca, Tokyo na dlanu, titrava svjetla koja ispraćaju rumeno nebo, bio je moj pozdrav s gradom koji sam sama obilazila, upravo po scenariju Lost in Translation, zbog suprugove zauzetosti poslom od jutra do mraka, grada koji me fascinirao do želje za ponovnim dolaskom, grada u kojem sam saznala što znači kad se u noći izgubiš jer taksi ne može (?) pronaći hotel i malo se čudiš što pri tome ne osjećaš strah, grada koji me oslobodio nekih nesigurnosti i strahova, grada koji me promijenio, da…Vratila sam se Nova Ja. Nevjerojatno, ali istinito.
Najljepše je to što sam ovaj kratki osvrt mogla pretočiti i u dugu priču, cjelovečernju. Još nevjerojatnije je to što je ista priča mogla biti napisana u tri potpuno različite verzije. Prva bi bila osvrt na putovanje.
Druga bi bila neviđena, urnebesna humoreska.
Treća bi bila dirljiva intimna ispovijest. Nijedna nikada neće biti napisana!
Ovo su samo bile natuknice koje bih mogla upotrijebiti za prvu…
Arigato.