subotnje tumaranje po kući

Južinasta subota me ostavila kući jutros. Nevesela sam. Osim jednomjesečnog lošijeg raspoloženja, kada mi se svaki puta iznova malkice kao sruši svijet, jugo koje mlati vani i ljepljiva karipska vrućina mi ne odgovaraju.
A i same smo doma, Prvorođena i ja.
Ovaj vikend Muž je otišao usmjeriti svog sina u studentski život u metropoli. Preseljava njega i brojne stvari, uputit će ga u osnovne 'sitnice' kojima se počinje samostalan život, od pronalaženja najbližih trgovina, pokazne tramvajske karte, kupovanja potrepština koje treba imati u kući, složit će i rasporediti robu i gomilu stvari po ormarima, sastaviti još neki namještaj i nadam se ostaviti ga s utiskom da ga je netko s ljubavlju ustartao u ispisivanje nove stranice života... bez puno stresa.
Elem, još više se nadam, da je Muž ostavio poveliki tjedni stres u potpunosti sa mnom doma i da će imati strpljenja biti potpuno posvećen svom študentu, kojemu to sada neizmjerno treba!
Stres moje jače polovice je golem ovizijeh dana. I ne samo golem... težak je, iscrpljujući, nepravedan, te traži ozbiljno, ali pažljivo djelovanje.
Uopće nije lako, ne samo živjeti, već i raditi u našoj državi. A, ako si na 'nekim položajima' konstantno balansiraš, pretačeš, vrednuješ u sebi primljene, saznavane, spoznate, spontano doznate informacije, na koje ne možeš ostati ravnodušan, niti ih možeš konstantno opravdavati onom "ah, eto to smo mi, to je taj naš mentalitet", jer ponekad je i puno više od toga.
Uz divan, klasično dalmatinski asketski ručak petkom, slušala sam priču o vrsnom čovjeku koji je došao do svojih limita i odlučio se na - ostavku, vjerojatno nakon što konačno građanski prijavi kriminalna djela na koja je naišao.

Na trenutak mi je bila mukica od svega, ali promjenom teme u slast se pojela leća, foccacia s crnim maslinama, ružmarinom i krupnom morskom solju, slani inćuni, malo trapista.
Kako volim modrilo šljiva, kupila sam bila tog jutra divne šljive i gotove kore, jer se još nisam  odlučila za edukaciju i praksu u razvlačenju 'jufki' , pa sam napravila božanstveni štrudel!

I ne govorim to da bi sebe hvalila, ionako se zna da i ja, 'bidna' nešto dobro radim, a to je kuhanje, ali, ljudi moji, kada je zamirisala mješavina pečenja slatkog u pećnici, slatkoća šljiva, vanilija, cimet, pa se neodoljiv miris razvukao posvuda, raspoloženje se svima popravilo.

Bila sam sretna radi toga. Kriminalnih djela uvijek će biti, najnadređeniji će uvijek štititi ljude koji čine takva djela, jer su im rod ili ih po vezi trebaju-znaju-"besom" su obavezani, Balkan će uvijek biti Balkan, ali... taj topli miris štrudela i zalogaj od kojeg zatreperi duša i vrati se na svoje mjesto gde bi i trebala biti - to je ono što se treba pamtiti.
Subotnje prijepodne provodim radeći nešto važno, samo sam se malo javila gostima koji će svrnuti do salona, nadureni ili ne.

Na putu prema prozoru u spavaćoj sobi, prošla sam proed 'postelje' koju nisam uredila, jer mi se sviđa nova posteljina kad je nemarno zbačena...i baš je tako hoću gledati danas!

Vraćam se poslu, jednim okom na plavičastim dračama koje sam dobila s jednog seoskog izleta i koje gala izgledaju u kineskom čajnku mog svekra br.2 !

Na radnom stolu kolonijalnog tipa na kojemu pišem, stoji autić koji sam zaželjela da mi se kupi u Monacu. Bila bih najsretnija da vozim oldtimer Citroën DS , ah.

S obzirom da primjećujem neke divotice, i nisam toliko loše... jel' da!?!