cvijeće za predsjednika

Malo sam uredila kuću. 

Odluka je pala na karanfile. 

One manje, mirisne, malko divlje. 

Premda volim velike žute i bijele. 

Nije bilo crvenih, a bila bih rado kupila baš takav busen. 

Ukrasila sam dom zbog Predsjednika. 

I sebe sam našminkala malo pomnije. 

Inspiracija mi je proradila, pa sam 'ispala' kao Sade Adu. 

Dobro, 'ajde, s upola manjim čelom.

Zašto radi Predsjednika? 

Pa... tu je. Ne, ne kod mene. U gradu. 

Zakoniti je s njim bio popodne, 

pa je došao kući provjeriti jesam li ja još doma 

ili sam pobjegla u nepoznatom pravcu, 

mislila sam čak da se došao i presvući u bijelo odijelo za subotnju večer, 

ali nije... u tamnoj je varijanti otišao gala večerati na visokoj razini. 

Meni nije stalo.

Ne mislim na Predsjednika! 

Njega znam iz doba kada nije bio sijed, 

kada je bio asistent kolege mog Bivšeg muža, 

našeg kućnog prijatelja. 

Kestenjasti asistent tada nije ni sanjao da će voditi državu. 

Bio je sramežljiv, pristojan, nenametljiv, uslužan prema kolegama profesorima, 

kavalir prema meni. 

Ljubazno nam je nabavljao karte za Muzički Biennale Zagreb, 

drag i pri ruci uz poslovne ručkove, 

točno znajući granicu suzdržanosti za stolom s nadređenima. 

Hoću reći, znam ga iz drugog okvira. 

Večeras ga prepuštam Zakonitom koji će se hraniti s njim 

najskupljom ribetinom koja postoji u gradu, 

jer to je nama forte - ne umijemo mi drugačije, 

uvijek je sve predvidljivo... 

mjesto na koje se ide u tim prilikama, 

nastojanje da sve što više djeluje velegradski, 

nedajbože da se doda mala autohtona čarolija svemu... 

pa da bude u skladu s protokolom, 

a opet posebno. 

Ja bih osmislila to bolje, sigurna sam. 

Ispraćam Prvorođenu na reprizu petkovne večeri...

ipak, sada ne do jutra, nego do Pepeljuginog doba. 

Nevjerojatno je kako se danas doma svi vrte kao sateliti oko mene. 

Uzrujava me vrtnja i lagano se osjećam kao nakon ringišpila. 

'Zaustavi, ima sić'!'

Kućni đir mi odgovara iz tri razloga, dovoljno za zadovoljstvo. 

Čekam da mi zvijezde zaplešu. 

Uzela sam 'bićerin' da nazdravim odavde Predsjedniku, 

pa sebi, 

pa roditeljima koji su me popodne došli posjetiti, 

pa Prvorođenoj koja je u oblaku Lempicke skakutavo otišla, 

pa ostalima... 

čak i zvijezdama koje će sada zaplesati nevješto, 

a na kraju posebno sutrašnjem ručku s prijateljima 

koji će u salvama smijeha posjedati oko mog stola 

i napraviti jednu sasvim običnu nedjelju - posebnom!