kerozin u venama

Odavno znam odgovor na otrcano, pomalo očajničko pitanje 'pa, postoji li ijedno mjesto gdje se osjećaš apsolutno sretna?'

Moj odgovor je, bez razmišljanja = avioni. aerodromi.

 Moj fetiš.

Da, da...

Uglavnom nisam srela istomišljenika, što nije uopće važno... osim, što sam poznavala jedan vremešni par koji je 19 godina bio u ljubavničkom odnosu, sve dok on nije postao udovac i opoštenio dugogodišnju tajnu pratilju. Ta gospođa je bila moje 'sorte', u nekoj ipak žešćoj varijanti. Ona je znala odlaziti na aerodrom s njim, onako...bez putovanja. Radi se o vrlo ozbiljnim ljudima, najvišeg mogućeg stupnja obrazovanja, poznatim, ozbiljnim, štovanim građanima, za koje nitko nije pretpostavljao da ispod krutosti svog nastupa kriju svoju malu tajnu...

Dobro, ja ne odlazim po porciju uzbuđenja na aerodrom. Ne.

Ali, ja sam potpuno van sebe, uzbuđena i presretna, vrlo posebna već momentom preranojutarnjeg odlaska prema aerodromu,  trenutkom sjedanja u ubogi domaći avion, onaj prvi, gdje me pozdravi ili kapetan Flander, ili Šimunović ili Rosandić, pa me nenasmiješene, umorne, ali barem mlade (za razliku od 60-godišnjih Deltinih, recimo) stjuardesa uz čašu vode, jadan paprenjak i relaksirajuće prizore lijepe nam domovine uz iritirajuće taktove, odnese prema jednom od svjetskih aerodroma i konačno do prekooceanske limene ptice, gdje sam 'na svome'.

Samim stupanjem na bilo koji aerodrom na svijetu, ja ulazim u svoj svijet i zapravo za mene prestaje postojati sve iz relanog života, sve brige iščeznu, sve moje uloge se stope u jednu jedninstvenu, ono kad postajem isključivo jedna - samo sam 'ženska', više nisma ni mama, ni kći, čak ni 'supruga' čovjeku do sebe, ako je tu.

Zadnjih desetak godina strašno puno sam u zraku... gdje mi je i mjesto:)

Priznajem u zadnje vrijeme daleko manje...što mi je žao, jer se sve svelo na nekih cca šest letova godišnje.

Najrađe se sjetim godine kada sam osim dva europska putovanja, tri puta bila u svega nekoliko mjeseci, u Americi, što je u ta tri puta brojilo 19 letova! Ah...

Zakoniti se boji aviona, da - nevjerojatno. Čovjek koji putuje iznad svih prosjeka, boji se, doduše kontrolirano, ali ipak, boji aviona. Ja sam ta koja pri nešto gadnijim letovima, asistira, umiruje, drži za ruku, nasmijava. 

Objasnila sam sebi to svoje enromno uzbuđenje i uživanje realnim činjenicama:
*prvo, stupanjem u bilo koju aerodromsku zgradu za me prestaje realan svijet, sve je daleko od mene i konačno sam u svojoj osnovnoj ulozi, problemi nestaju jer su van - dosega.

*drugo, avion ilitiga zrakoplov, kao respektabilno prevozno sredstvo, koje vjerojatno varira između čuđenja što nešto tako teško leti zrakom, a nije ptica i uvijek ona fina granica između opasnosti i 'gušta' ima poseban čar. Možda je to povezano s mojom ljubavi prema brzinama, motorima i navalom adrenalina...

Na svjetskim aerodromima sam bolja nego Victor Navorsky u 'The Terminal' .

Hm, da, naravno da sam se 11.09. 2001. sama se vraćala iz Amerike...spasilo me spavanje u Ljubljani. Inače uz drugi bi raspored bila negdje prisilno spuštena i danima bi ostala u toj zemlji. To je bilo putovanje, kada sam mjesec dana provela malo u LA, većinu u LV, a vraćala se odvojeno od muža koji je tada bio Nezakoniti

i koji je s one-way ticket dolazio živjeti u rodnu zemlju izabravši - mene...

Krenula sam nekoliko sati prije njega iz Los Angelesa i on me sa svo troje djece dočekao u Splitu. 

Tko sretniji od mene, kada se u Torontu na

 -10 C skinem bosonoga u sandale i ogrnuta bundom uđem u avion za Vegas!?!

Najspektakularniji je pak noćni let za Vegas! U avionu je živahno do besvijesti. Sjede Elvisi, kapetan se zeza na račun kockanja, kauboji kartaju, plesačice (da ih fino kategoriziramo) izgledaju nestvarno s tim kabaretskim glavama u 'običnoj' garderobi, a u pravilu lete najveći avioni dupkom puni.  McCarran International Airport nalazi se USRED grada, pa je slijetanje show. Nigdje toliki broj aviona ne čeka u redu za slijetanje kao tamo, u zraku nas je zastrašujuće puno. Između samih hotela i svjetala najzabavnijeg grada na svijetu, naizgled vratolomno, spuste vas u... snove!

Neponovljivi osjećaj, uvijek iznova.

Zakoniti se nikad nije mogao načuditi mojoj ozarenosti, ali je priznao da nikad nije više uživao s nekim 'tebe bi stalno trebalo držati u avionu, onda si najbolja'!

Iznimka od mojeg užitka, danas, situacija je kada Sin odlazi... Tim zorama sam sama doma, svi ostali ga ispraćaju uživo, a ja s prozora spavaće sobe na još tamnom jutarnjem nebu gledam kako avion obasjan nekim prvim, visokim, narančastim odsjajem tog tužnog dana, odnosi moje zlato, uz 'počasni krug' koji se odvije pred mojim očima, konačno sjeverno, preko Kozjaka daleko...svaki put jedva preživim otkidanje komada srca koji uvijek odleti s njim...
Možda me Delta u starosti zaposli kao umirovljenicu koja se 'isplati'!?! Onda ostvarim svoj san, jadna nastojeći imati besprijekoran make-up, mladenački 'konjski rep', nešto udobnije cipele, vrlo koncentrirana kome dugujem sitniš nakon uzimanja vina uz sve siromašnije jelo...nikad ne znaš što te u životu čeka.