a slice of decadence

Povukla sam se na nekoliko dana. S bloga. Iz života. Dobro...to ne podrazumijeva povlačenje koje je sebi mogla priuštiti recimo jedna otmjena Carey-Lewis, koja bi, nakon što na prilazu svoje predivne kuće parkira novi plavi Bentley duguljaste vitke linije i golemih srebrnih svjetala, u upadnom krznenom kaputu prohujala elegantnim predvorjem i otišla u svoju svijetlu sobu kojoj su posebnu mekoću davale žute brokatne zavjese, gdje bi idućih nekoliko dana provela u spokoju vlastitih odaja, taman onoliko koliko treba ženi kada je uhvati bilo umor, bilo nervoza, bilo napadaji panike, bilo histerija, bilo zasićenje, bilo uzrujanost ili specifičnost osvjetljivih dana u mjesecu. Propisno bi se odmorila uz odabranu muziku, štivo, opuštanje, primajući samo najvjerniju poslugu s hranom za koju je imala tek ili preuzimajući telefonske pozive koje je mogla gutnuti.

Ostali ukućani nisu niti pokušavali nepristojno zadrijeti u tijek njezina oporavka, sve dok sama nije bila spremna teatralno pojaviti se na vrhu veličanstvenih stuba kojima bi sišla na doručak i bez ijednog pitanja, uklopila se u normalan život. Jasno, lišena je bila suvišnih naknadnih pitanja...

Moje prezime nije Carey - Lewis.
Što ne znači da jednom možda neće biti. Ako ste žena, postoji mogućnost da prezimena dolaze, odlaze, dodavaju se, oduzimaju, i to je jedna zgodna promjena, na koju se navikneš, kao i na novu rodbinu, tazbinu, prijatelje, namještaj, grad, države, običaje koje stječete udajom.
Dakle, s obzirom da nisam Carey - Lewis, ja sam unutar same sebe dekorirala 'boudoir' kamo se povučem na odmor, a vanjsko djelovanje prebacim na automatski pilot koji već gotovo besprijekorno obavlja sve što bi i kvalitetan 'butler' obavljao.
Pitanje - možemo li pronaći način koji nam najviše odgovara, a koji sa sigurnošću oporavlja naše napaćene duše?
Već ste se isprakticirali u tome!?!
Obično je riječ o sasvim individualno odabranim 'malim stvarima' ili o činjenju ili nečinjenju ili muzici u koju uranjamo ili o hobiju koji nas regenerira, svatko ima malu osobnu listu, dulju ili kraću, nekad sa samo jednom stavkom... 
Nikako ne ubrajam ovdje mahniti shopping, podvodeći ga pod kategoriju stresa.
No...imala sam čudnih nekoliko dana.
Vrlo čudnih. I kvalitetnih. Bljesnule su mi neke stvari u mozgu, gdje sam spretno dodala još nekoliko praktičnih polica, napravila generalno pospremanje odživljenih stvari na nov način.
Naravno prije toga, nehotično uvrijedila dobru osobu, koja me posramila svojim razumijevanjem, blagošću i podrškom, pa konačno (valjda?) shvatila da stečenom negativnom iskustvu ne valja dozvoliti repriziranje, nego ga treba ostaviti tamo gdje mu je mjesto, u kutiji koja se nikada ne otvara...iako postoji.
Jedno od tih suludih prijepodneva ovog tjedna, dok sam pod naočalama za sunce unatoč oblacima, skrivala tamne podočnjake i kupovala hranu za spravljanje slasnog objeda koji će prikriti nedostatak moje 'prisutnosti' u kući,
ugledam
melem za moju dušu,
podsjetnik na neke bezbrižne dane, 
ambalažu iz djetinjstva,
sjetim se mirisa lica najvoljenije bake, 
uočim nekad glavni pripravak za njegu kože - čarobnu plavu kutiju stogodišnje kreme 'Nivea'! Aaaah...

Kao da me anđeosko svjetlo obasjalo. Pružim ruku, uzmem je. 
I ona postane moj čaroban pripravak.

Jedva dočakam trenutak otvaranja...odmaknem osjetljivu srebrnu zaštitu koja je bila nategnuta pod ugibljivim poklopcem koji se jačim pritiskom prstiju tako zgodno udubljava, besramno grabeći obilno njenu tvrdu bijelinu prstom i prinoseći je nosu kako bi se nadisala mirisa esencije đurđica koji me potom spasi...trenutačna utjeha.

Ponavljala sam radnju dva dana, u bilo koje doba jutra ili noći, zanemarujući liposomske, kolagenske, hijaluronske novine. Nijedna se nije mogla mjeriti s ovime...
'Niveu' stavljam uz bok ljekovitoj pilećoj juhici koja oživljava opale duše. Već sam pogled na nikad mijenjanu plavetnu kutijicu, djeluje.
           ...hej, salonski gosti, nedostajali ste mi, doista jeste.