woman on the verge of a nervous breakdown!?!

... kada vani pada kiša, točnije - pljušti, a pri tome nebo izgleda kao pred snijeg,

kada još od sinoć blaga nervoza stišće srce zbog člana obitelji za kojeg sam sigurna da proživljava pad sistema u kojemu ne funkcionira racionalno - déjà vu,

kada su i ostali članovi kućanstva odsutni fizički ili duhom, dakle, svi lebdimo o svom poslu,

kada spoznam želju za bijegom od svega toga u vlastiti svijet, gdje mi najčešće ne daju mira konstantnim ometanjem,

kada imam jasnu predodžbu o činjenici da sam, valjda preosebujna ličnost da bi živjela svijet potomaka, jer imam bogati vlastiti,

kada mi ponestaje zaliha prikupljene energije,

kada me obuzima mala prehlada ili je to simptom... neuroze,

kada fenomenalno jako reagiram na hladnoću koja se nadovezala na pretople dane,

kada trebam glazbenu terapiju, a inače sam normalna osoba,

kada se osjećam 'razgolićena' i doživljavam vrstu osobnog 'restitutio in integrum', pa mi je u stvari dvadeset godina manje, uz sve nepromijenjene realne elemente,

kada sam sretna što meni omiljena kiša jača, ali nisam sasvim sigurna da trebam otići vani,

kada me iz ogledala gledaju vlastite oči koje bi najrađe poljubila (?),

a svega sam toga apsolutno svjesna...

...tada,


priuštim sebi glazbenu terapiju,
opsujem muški pazeći da me nitko ne čuje,
obratim se majčinski utješno dječjim očima u ogledalu,
vojnički se opomenem na odbacivanje samosažaljenja,
zamislim da sam 'single' i da nisam ničija majka... samo na nekoliko pišljivih minuta,
opterećenja isperem kišetinom,
snažno evociram u mislima mjesto gdje bi se najrađe trenutno nalazila,
iskažem nekome ljubav ne očekujući povrat istoga,
pa onda napravim pileću juhicu koja liječi napaćenu dušu i umijesim pitu od jabuka čisto radi slatkog mirisa koji će stvoriti atmosferu... 
jer ona će me prisno, toplo, divno zagrliti - a, to jako trebam!