Živjeti širom otvorenih očiju, na pronicljiv način, ne zablejan - izazov za odabrane

Uopće se ne radi o posljedicama pandemije

i svega što nam je ona donijela,

mada je vjerojatno naglasila poneke stavke kod svakoga,

uglavnom karakterne,

jer govorim o tome, a ne o posljedicama ekonomske i slične prirode.

Ukoliko ne šetate planetom 

kao puko premetanje noge pred nogu

da biste došli od jedne do druge zadane točke,

nego doživljavate svijet širom otvorenih očiju

 promatrajući znatiželjno i sa zanimanjem

ostale likove

koji skupa s vama, oko vas, uz vas, mimo vas

namjerno ili sasvim slučajno prolaze, dišu, žive,

ne da biste ikom prepričavali ono što oštroumno uočavate,

kao jeftin hobi zvan ogovaranje,

nego kao malo privatno istraživanje,

koje vas ujedno i podučava koječemu,

jer sa svakim zaključkom 

iskustveno napredujete i sami,

primjenjujući ga ili odbacujući kao neprihvatljivo,

složit ćete se sa mnom 

kako je u porastu broj likova

koji su se lagano izbezumili,

koji su se svakako promijenili,

koji su intenzivirali svoj 
već postojeći nered 
za koji ste možda i prije znali,

koji imaju širom otvorene oči, 

dok koračaju tu negdje oko, iza, ispred, uz vas

ispod istog nebeskog svoda,

samo te oči su otvorene uglavnom 

kako ne bi zapeli preko kamena, stepenice, 

kako bi znali uhvatiti kvaku, 

pritisnuti pravu tipku na mobilnom telefonu,

ujedno se praveći da su sasvim u redu,

čak se šaleći i smijući kada sretnu druge širom otvorene oči u prolazu,

one sa ili bez trepavičnih ekstenzija ili dobrih sunčanih naočala na nosu,

dok se iza otvorenih zjenica 

bilo koje od ponuđene tri boje

krije golema praznina,

tijesna stješenjenost,

nepriznavana promašenost, 

jaka usamljenost,

kvalitetna samoobmana,

kukavičluk pred bljeskovima lucidnih spoznaja tu i tamo,

koje onda hitro pospreme 

ispod letećeg ćilima 

koji ih pronosi amo tamo,

jer sebe uvježbano uvjere 

da je skroz simpa njihova svakodnevnica

i sitne radosti 'koje život čine',

pa navuku mrenu koju je lakše kratkodometno nositi,

od neke tamo dalekosežne ili velike slike

koja im nekad dođe u misli,

 u sitne sate

kada nesanica bistri najdublje rupe

i bestidno ih prostre,

jer zna da su to sati kada su svi sami sa sobom,

osim ako nisu u ljubljenom zagrljaju svake noći,

koji je rezerviran 

"samo za knjige i filmove, draga moja, siđi s oblaka".

A, što ako mi je život posvjedočio 

da to nije rezervirano 

samo za izmišljene fabule,

nego je itekako moguće kod onih 

koji će upotrijebiti 

vlastite širom otvorene oči,

ne samo za uočavanje slobodnog mjesta u kafiću

ili pronalaženje upaljača u torbi!?!

Nisam jedina.

Osobno poznajem ljude koji koriste širom otvorene oči.

I oni su, dakako u manjini.

Nisam pobornica motivacijskih govora,

niti pokušavam posoliti ičiju pamet, 

samo sam tren nastavila tipkati,

poslije napisanog Dnevnika rada za lipanj mjesec,

pa sam tren otipkala svoje misli,

prije no što se logautam.

via H E R E  

Ovo možda ide uz moj današnji zaključak 

jedne životne faze.

I na adresu više od osam ljudi 

koje dobro znam.

Dok pokušavam razočaranost 

koju simultano opravdavam koječime

ipak poništiti, 

jer nije dobar, ni lak osjećaj u grudima,

a i sutra počinje moja nova faza.

Sutra je ujedno i moj zadnji radni dan

na mjestu iza čijih vrata postoji bolan svijet

za koji većina ne zna,

mislim zna, ali samo kao činjenicu,

ništa dalje od toga.

Sutra će za mene započeti nova faza,

ružičasta faza, koja nije time svrstana u kič,

ali raduje svaki plan koji se dopisuje

u moj notes,

zlatnim slovima,

ni manje, ni više.

S uzbuđenjem je iščekujem.

I zasluženo.

Ovo jer sada slušam. Obožavana odavno: