Nas dvi ženske

Nakon nekoliko mjeseci 

 ove sam se subote 

vidjela s mojom BFF iz vrtića.

Toliko se stvari bilo nakupilo, izdogađalo
i događa se i dalje,

da smo se maratonski dohvatile,

pa s duge kave i kolača, 

prešle na piće

kako je nebo postajalo polako noćno,

nazdravljajući i zveckajući finim koktelom,

koliko god je trebalo:)

I onda se desilo da smo se - cvrcnule k'o lude,

ahahahahahahhh!

Inače, normalne žene i majke,

iz iste školske klupe,

s istim završenim fakultetom,

iznimnim darom za kuhanje

i oprečnom bojom kose,

koje ne cugaju u slobodno vrijeme, 

štoviše... 'šesne' smo sorte.

Ali... nama se oduvijek pobrišu godine,

kad smo skupa.

Čak smo i 'opalile' nekoliko selfija,

što nikada nismo napravile do sada,

no toliko smo bile oduševljene frcajućim raspoloženjem, 

da smo se oslonile jedna na drugu,

na tren pobrisale potoke suza od smijanja,

dok smo se trudile ozbiljno ovjekovječiti,

a onda i doći preko dugog hodnika 

do ulaznih vrata,

gdje smo crkavale od smijanja

iz nutrine,

na 'baze' koje su samo izlazile jedna na drugu,

i kao i uvijek, zaključak: 

za nas je vrijeme apsolutno stalo

i to ooodavno.

Da, i oslovljavamo se uvijek djevojačkim prezimenima,

kojima nas je prozivalo u osnovnoškolskim danima.

Divota.

Bogatstvo.

Lijek.
Utjeha.

Sreća.