Prije nego opet postanem “loco in Acapulco”

...odnosno, prije nego eventualno

 unaglo bljesne sunce,

priroda nam je ovaj neradni dan

podarila mračno kišno jutro,

ali one lijepe vrste,

sa zvučnom kišom

isprekidanom grmljavinom

mirisnim zrakom,

sporošću i mirom

koji svima trebaju,

osim onima koji bi sve to promijenili 

za odlazak u kafić,

ili bilo gdje vani 

kroz ta vrata k'o vrata

na kojima se koči pločica

 s njihovim prezimenom,

što bi bilo uostalom sve 

što se njihove pripadnosti tiče.

Ja nisam iz te mnogobrojne skupine,

(usput, nikad bila, jer nisam htjela tiho uništavati život ni sebi ni ukućanima)

tako da sam s uživanjem

imala jutro 

koje sam provela s osmijehom na licu,

mirom i srećom u duši,

bez ičeg napornog na umu,

laganih misli

i tu i tamo zahvalnosti 

što sam u obožavanom gnijezdu svom.

Prije nego uđem u kuhinju,

pripremiti sebi ručak,

jer sam popodne zauzeta,

pa da na miru pojedem

nešto što baš jako, jako volim,

samo da dodam jednu misao

na svom poligonu koji se zove 

"Moj salon za durenje",

premda se ne durim vjerojatno od svoje dosegle zrelosti,

što se desilo puuuno kasnije od rane mladosti,

u kojoj mudrost ne caruje,

ma kako se mladi zavaravali.

Daklem,

 znate li koju osobinu NAJVIŠE cijenim, 

a koja je vrlo rijetka kod ljudi?

Dosljednost.

Klikni, pa slušaj: