Bizarno je prije podne
slušati klasiku
u uniformi s natpisom "Dahćem, ali mogu"
jesti sarme s pireom
i prisiliti sebe na pokret.
***
Dijelim jedan divan stan na omiljenom jugu Francuske.
Raspoloženja radi.
Dijelim i sarme s pireom,
odlične su,
ukoliko je netko prigladnio.
***
Moje misli uhvaćene u letu,
kroz ovo jutro:
Razlika između mene i većine ljudi
koje poznajem,
a i puuuuno šire,
jest:
Ja ne živim - zabludu.
Lišila sam život zabluda,
kompenzacija,
lažnog uljuljkivanja,
dodavanja okvira onome što nije baš onako kako bih htjela,
do čega je trebalo doći,
sletjeti glavom u beton,
otrijeznit se,
odmaknuti retroaktivna žaljenja,
pa biti zahvalna na VRLO teško stečenoj vještini,
ponekad jako bolnoj.
To ne znači da ne uljepšavam,
vrlo svjesno,
svaki svoj trenutak,
i onda kad me srce i duša bole za podviljati
zbog privatnih problema,
jer - ako neću ja sebi,
tko bi mi to trebao napraviti!?!
Zagalila sam rukave kao nikada!
***
Odo' tamo gdje se vrijeme i život zalede,
pa se nadam povratku
u komadu.
Čekam taj sat povratka.
Photos via HERE
Klikni:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.