Odbrojavam

Moje odbrojavanje je počelo.

Brojim sitno.

Još pet dana treba izdržati,

uz max višestruke otegotne okolnosti.

Moj je muž uvijek govorio

"Gle, kada znaš da će nešto teško

 završiti,

da je ograničenog trajanja,

nije teško izdržati",

pa sada to mantram.

Sve mi je sada!

Ometajući faktori su, svakako,

što su oni s kojima dolazim u doticaj,

jednako iznervirani zbog svojih stvari,

i iznervirani i loše.

I mada svima želim sreću i snagu i sve dobro,

pokušavam isključiti svaku vrstu emocije.

Koristeći meni nepoznate zen tehnike,

s obzirom da nisam tip istočnjačkih filozofija,

i jedući piletinu i povrće

usred jutra,

jer mi je to ručak za snagu

 koju sada trebam,

fokusiram se samo na dvije osobe,

a druga je osoba koja mi je poslala fotografiju

iz drage mi zemlje,

uslikanu u vožnji 

i poslanu s posvetom,

Jasno da se tu ne misli na izgled.

To prepuštam susjednom kokošinjcu.

U mom vrijede druga pravila.

Sada mogu navući uniformu s natpisom 
"zadnja snaga"

i krenuti u taj dan, 

koji se pruža ispred mene kao kaldrma

po kojoj figurativno hodam u vrlo tankim potpeticama,

i... samo ga treba svladati.

I neozlijeđen sjesti na kraju dana na kauč.

Kada će kraj dana?