Promjena prezimena

Lijepo je kada navečer,
izbezumljena
zaključiš
"preživjela sam".

Onda možeš samo na koju minutu 
prije spremanja suđa u perilicu
koja dođe poslije pohoda "banji",
kao predzadnji zadatak dana,
primijetiti da su ti ruke istegnute malko ispod koljena,

pa se s ljubavlju sjetiti sina dok je bio mali,
kada sam mu ručno sašila predivan kostim Robin Hooda
i izvezla zlatnim koncem inicijale "R.H."
na specifičnoj kapi Robinovoj s perom zataknutim sa strane,
napravila mu markantne obrve, brkove i bradicu
i ispod 'haljinice' iz tog doba dok je Hood 
vladao Sherwoodskom šumom,
navukla sestrine zelene hulhupke,
na što je apsolutno podivljao,
premda je bio vrtićke dobi,
 "nisam ja žensko, maaajko",
pa kao zgotovljena perfektna kreatura
stao ispred ogledala u mojoj spavaćoj sobi
i briznuo u plač,
"izgledam kao barba Neno Kurajica, a ne Robin Hood",
(njegov pedijatar i naš kućni prijatelj),
 onda žalosno tulio prijeteći tim krokodilskim suzama
punom filmskom make upu, 
gotovo kao maska detaljno napravljenom,
 da se uništi i razlije,
s tužnim:
"Ma, vidi me, iman ruke ka' majmun, buuuuuuuuhhuuuhu."

Istina da je imao dugačke ruke nekako tada,
a sada su mu preko dva metra raspona, 

sunce materino ogromno i lipo:)))

E, takve su moje ruke danas.
Istegnute do koljena, 
a možda mi se i vuku po podu...
nisam posve sigurna,
a možda mi je i prezime promijenjeno u Mrs Hood...
i ne samo zbog ruku.

Ali, ono što će biti moja predzadnja misao,
činjenica je da sam danas,
došavši do mog voljenog eksplozivnog sportskog autića,
ostala impresionirana sjenama u toj ulici,
sjenama koje uz veliku vrućinu
označavaju početak ljeta.
Onog obećavajućeg.
Jer, takvo će biti ovo moje ljeto.
Ono kakvo sam sebi obećala,
vrlo ambiciozno
i precizno.
Ili, možda naredila,
ali i simultano poslušno smjesta pristala
na naredbu.

Fotografiju imam,
jer svaki dan,
poučena gorkim iskustvom,
s obzirom da parkiram u nekoliko istih ulica,
koje omeđuju mjesto na kojem radim,
a ulaskom u koje
prestaje postojati vanjski svijet 
i moj osobni život,
te po puzećem izlasku,
nisam uvijek sigurna gdje sam baš taj dan parkirala,
desi se da se u glavi zapamtilo mjesto dana ranije,
pa da ne bauljam po kvartu,
tražeći svoja kolica,
najprije dokumentiram mjesto parkinga
i tek onda uđem u onaj drugi svijet mirna.

Sutra je praznik u mojoj zemlji.
Čini se kao blagoslov.
Čini se kao dar s neba.
Čini se kao blagodat života.
Čini se kao prva nagrada.
Čini se kao zagrljaj univerzuma.

Mirne snove želim sebi,
pa onda svima redom,
nježno i brižno.
Barem imam blog da to napravim;)